ništa nije slučajno

Narod i političari

Ukradeno nije zarađeno mada – sve su prilike - zahtijeva određeni trud, snalažljivost, političku podobnost i ljubav prema rodnoj grudi. Čak štaviše, među takvima je i mnogo nevinih što Sudovi svakako uzimaju u obzir već u prvostepenom postupku.
0 komentar(a)
Skupština Crne Gore, Foto: Savo Prelević
Skupština Crne Gore, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 09.05.2011. 09:26h

„Dobre običaje mnogo je lakše pokvariti nego uspostaviti. Od njih zavisi veličina jednog naroda“ (Branko Pavlović)

Lopov je, izvinite na narodnom izrazu, u europeizirajućoj MNE onaj – i samo onaj - što ga uhvate, i to za ono - što je učinio – preciznije kad ga uhvate za ono, što je skrivio. I naravno, kad sve je to u procesu. Tisućuljetno iskustvo vječno mlade i orne Boginje pravde jednoznačno je i jednostavno, u smislu društvene kategorije prisvajanja - mimo rada i rezultata rada.

Ukradeno nije zarađeno mada – sve su prilike - zahtijeva određeni trud, snalažljivost, političku podobnost i ljubav prema rodnoj grudi. Čak štaviše, među takvima je i mnogo nevinih što Sudovi svakako uzimaju u obzir već u prvostepenom postupku.

Za svaki slučaj, prvostepeno osuđeni za - izvinite, naravski - krađu još je prav i zdrav: postoje brale, Viši sudovi koji činjenice sagledavaju sa jednog višeg aspekta.

Lopov – daleko se kazalo – može pošteno i neometano da živi i radi svoj, ni malo jednostavan, posao čekajući oslobađajuću presudu; doprinoseći pritom, daljnjem razvoju društva... svoje porodice i šire zajednice.

Zaista, do objave pravosnažne presude svi smo – bez razlike - jednako pošteni i... bogati. Bogatstvo je, rekosmo li, stvar percepcije i ličnog doživljaja: jednima je vazda malo – drugi su zadovoljni i kad ništa nemaju.

Podsjetimo – poznata je doskočica - „pošten Kuč, pošten Bratonožić a mene kapota nema?!“ Dakako, put nas vodi u neuvelu baštinu narodne mudrosti kada se na krađu gledalo većma sa egzistencijalnog - manje formalno pravnog aspekta.

Nevičan apstrakcijama ali, dobrano ozbiljan – narod – vazda osjetljiv po pitanju zdravlja i dobrih običaja. Ko krade taj laže i vara pa rabota uzima maha - pokatkad prevareni uzvraća istom mjerom.

Ali samo „pokatkad“ - ima uvrijeđenih i neumjerenih u tom pogledu – uzvraćaju sa kamatom. Prodate nekom „rog za sveću“ i efekat takve prodaje traje dok kupac ne pokuša da upali rog da njime nešto osvijetli.

Tako se preko noći obretemo i nađemo u svijetu obmanutih i obmanjivača - u svijetu u kojem caruje načelo prevare i prevareni varaju. Takav ambijent postaje zanimljiva pozornica svakojakih strasti, ali i teško mjesto za život. Stoga riječ „lopov“ tako grdno odzvanja – Narod je presudio.

Kakve veze sad tu imaju Političari pomenuti u naslovu? Da, oni su ti koji danonoćno bdiju – dok narod zanovijeta o tričarijama preživljavanja - postavljaju nova pravila i brinu o zdravlju društva; služe najvećma svojim primjerom – mladi su lijepi i pošteni.

Primjenjuju zakonske okvire tako da nikog ne žuljaju i sputavaju – ponajmanje njih. Nadalje, dovode u novi poredak krute zakone logike, gramatike i inih formalnih nauka koje su vjekovima – poput prevaziđenih narodnih običaja - obuzdavali, stezali i omeđivali politički front i pojedince posebnog kova.

Političari se najradije pozivaju na narod. Sve stranke imaju opšte narodne nazive i Narod im se nikad ne može odužiti. Oni koji političarima, ipak, štogod prigovore mogu se lasno ućutkati. Stoga se ima percepcija da Narod može koješta da otrpi. Stvari međutim, stoje drugačije.

Od četiri - ponegdje tri - građanina sa pravom glasa, samo jedan ukazuje povjerenje „ovima“ na vlasti. Sve da taj jedan glasač od ukupno četiri i nije - ucijenjen i uslovljen, korumpiran i potplaćen - sredstvima partijsko državne prinude i narodnim novcem - to je opet tanak izvor i osnov legitimiteta.

Sa toliko legalnog kapaciteta - što je u ozbiljnim Državama i slučaj - moguće je da državne službe odgovorno rade svoj redovan posao, profesionalno obavljaju „državni servis“ i radnje neophodne za funkcionisanje uređenog društva.

U MNE međutim, sa tim jednim – svestrano ucijenjenim i zaposjednutim – glasačem ide se u svakojake i smjele reforme koje nerijetko zasijecaju u tradicionalno narodno biće i mukom izgrađene dobre običaje.

Dobrobit takvih poduhvata za crnogorski narod je blago rečeno - upitna. Sa frtalj podrškom u fleksibilnom biračkom tijelu preduzimaju se koraci sa dalekosežnim posljedicama: pristupanje NATO-u, uvođenje crnogorskog jezika na osnovu izjednačenja književnog i govornog jezika – slučaj jedinstven u nauci, a valjda i u svijetu... itd. i tome slično.

Zli jezici su, uostalom, neko vrijeme zvocali da pravno uređivanje i napredak Države Crne Gore i nije bio cilj državotvoraca. To je bila samo maskarada za svojevrsni ideološki projekat kao vlastonosnu mješavinu primitivnog komunizma i sirovog kapitalizma... koji opet - nikako da zadobije znatniju podršku građana.

Kupovina i navlačenje glasača ostaju konstanta mlade nam „državotvorne“ vlastele: čitave brigade partijskih zanovijetala i ljenčuga sjede na ključnim mjestima, raspolažu i arče narodno-državne resurse na razna pridobijanja i „izjašnjavanja“ uplašenih i dezorjentisanih građana.

Narod - radnici i poštena inteligencija - sve opterećeniji kapitalizmom i borbom za goli život prinuđen je da umjesto noćnog i nedjeljnog odmora pomno proučava Hegelovu filosofiju prava i Opštu lingvistiku F. De Sosira... obaška istoriju, geopolitiku, etiku, dijalektiku, teologiju, hermeneutiku.

Samo tijem načinom može uvidjeti „što mu rade“ i kuda mladi i lijepi „državotvorci“ zavode i Državu vode. Do tada - političari će krčmiti đedovinu i neslanu pomrčinu.