Koliki su krediti po glavi i domaćinstvu, koliki je rok otplate, da li smo zadovoljni kamatom? Da li su nas to pitali na popisu, kako bi država mogla da planira socijalnu i ekonomsku politiku makar na deset godina?
Koliki je stambeni prostor po glavi i domaćinstvu, u čijem stanu živimo, kada je dodijeljen ili kupljen, da li se nadamo da od firme ili socijalnog možemo dobiti krov nad glavom, kao naši stari? To su nas pitali da bi planirali stambenu politiku, razvoj građevinarstva, da bi predvidjeli kretanje cijena nekretnina...
Da li držimo farme, koliki su nam pašnjaci, voćnjaci i žitnice, kolika su stada, zašto su manja, zašto ih više nemamo, šta bi valjalo da pogura stvar... Da li su nas to pitali u namjeri da se predvidi razvoj poljoprivredne proizvodnje, smanji uvoz hrane, iskoristi svako parče naše male zemlje?
Što bismo željeli da radimo, da studiramo, čime se ili čime su se bavili naši roditelji, koliko novca možemo izdvojiti za školarinu, gdje bismo učili i studirali ako bismo mogli?... To su nas pitali da bi država planirala broj školskih i studentskih klupa i sredstva za neku oblast, struku, nauku.
Da li radimo sezonski, da li odbijamo taj posao jer nam se ne radi ili smatramo da je 150 eura ispod svake mizerije i da ga zato prepuštamo najsiromašnijim iz regiona?... Pitali su nas da bi planirali politiku zapošljavanja.
Da li i koliko plaćamo preglede i ljekove, koliko dugo čekamo na pregled, kako zakazujemo, da li u svom gradu možemo sve da obavimo...
Da li vodimo neki sudski spor, koliko dugo, da li se žalimo na presude... Da li se osjećamo bezbjednim, da li postoje bande koje se slobodno šetaju našim gradovima...
Kako se grijemo, koliko to mjesečno plaćamo, kolike su komunalije...
Kolika je plata po glavi i domaćinstvu, da li očekujemo da će rasti, kako bi se projektovala makar cijena struje?
Kada smo poslednji put kupili frižider, televizor, krevet, biciklo ili automobil?
Da li su nas pitali čime se u slobodno vrijeme bavimo, šta gledamo, slušamo, da li je dovoljno ili uopšte ima pozorišnih predstava, bioskopskih projekcija, vrhunskih sportskih događaja...
Kuda i koliko putujemo, šta bismo ponudili turistima? Ko su idoli našoj djeci, da li nepismeni tajkuni sa zlatnim kajlama ili profesori sa zakrpljenim gaćama, turbofolk pjevačice ili džez muzičari, slobodni novinari na biciklu ili poltroni sa poslovnim prostorima?
Ne, vlastima je dovoljno da znaju ono što nikoga u civilizovanom svijetu ne interesuje, što je nepristojno pitati, tipa nacionalne ili vjerske pripadnosti. Zato čekamo nekakve glupe rezultate, dok nas nema ni u nezahvalnoj listi odliva mozgova, kao da je pamet ovdje nagrađena bolje nego u zemljama Evropske unije ili smo najrentabilniji kući „bez prihoda, ali i rashoda“.
Ili „ne idemo nikud i ne radimo ništa“, jer smo hipnotisana gomila, u neslužbenoj upotrebi.
Bonus video:
