Srdačno s Kosova

Vladavina krize

Vladavina krizom, između ostalog, obezbjeđuje vlast koja nema nikakvu odgovornost prema građanima. Parlament koji ne predstavlja svoje birače. Vladu koja ne pita parlament. Predsjednika koji nije simbol jedinstva naroda i države.
0 komentar(a)
Kovovo vlada, Foto: Internet
Kovovo vlada, Foto: Internet
Ažurirano: 21.04.2011. 09:36h

Teško je objasniti šta se u posljednje vrijeme dešava na Kosovu.

No, ako postoji jedna rečenica kojom bi iole dodirnuli srž kosovskih problema, onda bih, nekako prirodno, rekao da na Kosovu caruje kriza kojom se vlada, i kriza koja vlada.

Ili, kraće rečeno, na Kosovu postoji VLADAVINA KRIZE.

* * *

U ranu jesen 2010. godine, u vrijeme rastućeg nezadovoljstva Vladom, Kosovo je “iznenada” upalo u krizu institucija, pošto je tadašnji predsjednik Kosova, Fatmir Sejdiu, bio primoran da da ostavku zato što je Ustavni Sud ustanovio da je kršio Ustav time što je u istovremeno vodio i državu i partiju.

Zakonski predviđen izlaz iz takve krize su bili prijevremeni izbori, koji bi se održali u februaru 2011, da nismo imali drugu krizu institucija: prvo je bivši predsjednik Sejdiu, onako iz inata, povukao svoju partiju iz koalicije na vlasti (potvrđujući time da je on stvarno bio šef partije), što je premijer Hašim Tači iskoristio da organizuje pad Vlade kako bi se prijevremeni izbori održali još ranije, na brzinu, već u decembru, računajući da će tako političke protivnike i rivale uhvatiti u raskoraku i lakše dobiti izbore.

Ta namjerno stvorena politička kriza je brzo pala u zaborav pošto je došla jedna još veća – izborne manipulacije. Prijevremeni izbori na Kosovu održani 12. decembra prošle godine su, prema rečima svih posmatrača, uključujući one evropske, ambasadore zapadnih zemalja i predstavnike lokalnih nevladinih organizacija, bili – katastrofalni.

Umijesto ponavljanja izbora, koji bi po nekim pravilima demokratije bili jedini izlaz iz te izborne krize, kosovska Izborna komisija je odlučila da ponovi izbore u samo par opština, legalizujući time izborne nepravilnosti.

Izborna je kriza veoma brzo prešla u zaborav, jer smo veoma brzo ušli u novu krizu – ovoga puta financijsku. Pošto budžet za 2011. godinu nije bio izglasan na vrijeme, u januaru se već pojavio rizik da država ne bude u mogućnosti da posluje parama, što bi, između ostalog, značilo i da državne plate ne mogu biti isplaćene.

To je stvorilo pritisak da se na bilo koji način izglasa nova vlada, kako bi se usvojio i novi budžet, prije marta, jer bi, u protivnome, država ušla u finansijski kolaps.

Ta kriza je “prevaziđena” stvaranjem minimalne koalicije koja je trebalo da obezbijedi Tačiju glasove za Vladu, a cijena je bila da novi predsjednik Kosova bude kontroverzni biznismen, Bedžet Pacoli, što je bio najbolji recept za – novu krizu.

Kosovsko društvo je bilo snažno podijeljeno za i protiv Pacolija, koji je na izborima, u koaliciji sa još 5-6 drugih stranaka, jedva bio prešao izbobni prag.

No, Nova vladajuća koliaicja Tači-Pacoli-Manjine je ipak, u veoma mutnim okolnostima i sa dosta pomoći sa strane i “ispod stola”, uspjela, nekako, izglasati sebi Vlast.

No, ne lezi vraže – na scenu se vratio Ustavni sud, koji je odlučio da je Pacolijev izbor bio – neustavan.

Elem, evo još jedne nove krize, koja je riješena, onako na brzaka, izborom anonimne policajke za novu predsjednicu Republike, čije je ime, prema riječima Pacolija, došlo na čelo države direktno iz koverta koji je “američki ambasador izručio Tačiju i Isa Mustafi, šefu najveće opozicione stranke, Demokratskog saveza Kosova”.

U međuvremenu smo imali još krizu u odnosima sa Međunardnim monetarnim fondom, koja je direktna posljedica nerealnih izbornih obećanja premijera Tačija o maksimalnim povećanjima plaća iz budžeta. Pa krizu zbog brozpletog ulaska u nepripremljene i sasvim nejasne pregovore sa Srbijom. Te permanentnu ekonomsku i socijalnu krizu. Kao i hroničnu krizu intelekta, prosvećenosti i znanja.

* * *

Vladavina krizom, između ostalog, obezbjeđuje vlast koja nema nikakvu odgovornost prema građanima. Parlament koji ne predstavlja svoje birače. Vladu koja ne pita parlament. Predsjednika koji nije simbol jedinstva naroda i države. Društvo koje je izgubljeno između želje za lojalnošću svojoj Državi i osjećaja da je izdan od ljudi koji vode tu državu.

Vladavina krizom, isto tako, obezbjeđuje da na Kosovu prioritet budu šačica profitera, lokalnih i međunrodnih, koji sebe projektuju kao jedine sposobne da riješe krize, a ustvari ih sami stvaraju, kako bi, kao što rekoh, što lakše vladali, i time što više profitirali.

Ostali, ogromna većina građana Kosova, žive pod vlašću krize, koju, uprkos svemu, nisu ničim zaslužili.

Kada će tome doći kraj, vrag će ga znati. No, odavno je sasvim jasno da je većini ljudi na Kosovu prepuna kapa kriza.

Autor je glavni i odgovorni urednik “Koha Ditore”

Preporučujemo za Vas