Nakon 20 godina tumaranja po podzemnim hodnicima tranzicije, Crna Gora je ponovo na raskrsnici. Krajem 80-ih godina prošlog vijeka, umjesto demokratske tranzicije, transformacije privrede i reforme institucija, tadašnja društvena elita je izabrala militantnu nacionalisticku politiku Miloševića.
Za prosječno inteligetnog, obrazovanog i pismenog političara bilo je jasno da je otpočeo jedan globalni proces transformacija nedemokartskih i totalitarnih sistema koji nije moguće izbjeći bez plaćanja skupe cijene u budućnosti.
Mlado boljševičko rukovodstvo, donijelo je tada odluku da se suprotstavi globalnim demokratskim procesima i da se pridruži jednoj retrogradnoj gubitničkoj politici. Odluka da odbiju demokratsku tranziciju i prihvate ratni nacionalizam nije donesena vođena interesom nacije i države, već isključivo privatnim interesima dolaska i opstanka na vlast, po svaku cijenu.
Stara komunistička elita je bila drugačija. Moralnija, poštenija i državnički vaspitana. Oni su lagano prepustili vlast mladim boljševicima, jer su vlast vršili u interesu naroda i partije, a ne zbog svoje lične koristi. Zato su i otišli sa funkcija mirno, gospodski, dostojanstveno, sa neznatnim imetkom koji je tada imao i svaki malo bolje plaćeni radnik u “Radoju Dakiću”, “Marku Radoviću”, “Agrokombinatu”.
Nova mlada mafijaško boljševička elita je ubrzo shvatila da vlast može donijeti ogromno lično bogatstvo, ako kreirate poluge moći na način da postanete nedodrijlivi i iznad zakona.
Raspad države, rat, sankcije, hiperinflacija, privatizacija, vistestranačka demokratija, kreirali su idealni ambijent za stasavanje nove klase švercera-političara koji su ispleli mrežu međusobno isprepeltenih korupcionaško-kriminalnih veza koja je omogućila njihovu nesmjenjivost na izborima i nekažnjivost za krivična djela koja su u kontinuitetu vršili.
Kada su, sredinom 90-ih godina prošlog vijeka otkrili da i mnogi visoki predstavnici međunardone zajednice, važni za dolazak i opstanak na vlasti na Balkanu, nijesu gadljivi na prljave i krvave pare zarađene na nasreći balkanskih naroda, otkrili su čarobnu formulu:
"Na čelo UDBE i policije postavljalj samo svoje najpovjerljivije ljude, za koje imaš dovoljno kompromitujuće dokumentacije. Na sva ostala važna mjesta u državi, postavljaj samo korumpirane kadrove o kojima tvoje službe imaju kompromitujuću dokumentaciju.
Nakon toga, kradi, pljačkaj, ubijaj i pusti i i druge tebi važne ljude da to rade. Uz pomoć tvojih korumpiranih ljudi, izgradi zločinacku kriminalnu organizaciju koja će steći što više prljavog novca.
Prljavim i krvavim novcem, korumpiraj što više birača, opozicionih političara, novinara, NVO aktivista, univerzitetskih profesora, sindikalnih lidera. Vremenom, predstavi svoju zločinacku organziacijiu kao prozapadnu i prodemokratsku.
Predstavnicima zapadnih sila zaduženim za Balkan pronađi "žicu" i otrkrij im slabosti (pohlepa, mlade djevojke i momci, kokain, doniranje kampanja, ljubav prema nekretninama).
Predstavi Crnu Goru kao raj za pranje novca, mafijaško odmaralište, destinaciju idealnu za bahanalije svake vrste u kojoj vam službe bezbjednosti garantuju diskreciju i zaštitu. Kada Vrhovni kasacioni sud Italije, osudi šefa države za zločinačko udruživanje i traži njegovo hapšenje, odlučite da postanete Veliki Crnogrci, patriote i krenete da ozvaničite samostalnost države u kojoj ćete imati imunitet.
Državne resurse i imovinu rasprodajte ili sebi ili sebi bliskim članovima mafije, novac bećarski potrošite na lagodan život i propale investicije. Kada investicije i kompanije propadnu, zavuci ruku u budžet i uzmi blaga koliko ti drago. Kada poslovi sa drogom stanu, pozajmite 380 miliona eura po kamati od skoro 8% godišnje i uzmite koji gram kokaina i čekajte čudo”.
Ovaj mafijaško-švercersko-politčki vodvilj se privodi kraju. Crna Gora poslije 20 godina je ponovo pred sudbonosnim odlukama. Sa ovakvim čudovištem “osmim putnikom” u sopstvenom organzimu koje ga izjeda i ubija, Crna Gora ne može u Evropu. Od novog premijera se traži odlučna, efikasna akcija i politika do kraja posvećena poštovanju vrijednosti na kojima počiva savremna evropska civilizacija.
Da bi nastavili naš evropski put, moramo se osloboditi “aliena” . Na našu nesreću, sada nemamo posla sa gospodskom komunističkom poštenom elitom iz 1989, kojima je bilo dovoljno da im jedan mladi brkati i kovrdžavi asistent samo malo i jadno podvikne “Vaše je samo da odete”.
Sada su na vlasti okoreli kriminalci, dileri narkotika, ubice i zlikovci, sa milijaradama eura prljavih i krvarvih para stečenih kriminalom. Igor Lukšić nema ni brkove ni crnu kovrdžavu kosu kao tadašnji mladi junoša Bulatović, a ni oni kojima treba da kaže da moraju da odu, nemaju nikakve, ali nikakve, sličnosti sa gospodom i državnicima tipa Žarkovića, Đuranovića, Orlandića.
Ovi koji danas treba da siđu sa evropskog voza, prije carine i policije EU, morali bi da polože račune naciji i oslobodjenim državnim institucijama o ratnim zločinima, deportacijama, švercu, šticungu, ubistvima, narkoticima, pljačakaškoj privatziaciji, prevarama na berzi, pranju novca.
Mogu li to oni? Mogu li makar jednom da donesu odluku koja nije u njihovom privatnom interesu, a u najboljem je interesu nacije i države? Može li to Lukšić. Može li to EU. Može li to Crna Gora. Može i mora.
Bonus video:
