kontra(per)cepcija

Đe si brate, Quo vadis?

Pažljiv bi posmatrač puno toga neobičnog mogao sakupiti, pa hvatam sebe kako krišom zavidim popisivačima na tome čega će se sve naslušati za ovih petnaest dana.
0 komentar(a)
popis, Foto: Ilustracija
popis, Foto: Ilustracija
Ažurirano: 06.04.2011. 09:47h

Vjerujem da nisam jedina koja se ovih dana prepušta najčešće uzaludnim raspravama i mazohističkim crnohumornim komentarima popisa koji je u toku, sa tezom da se “najveće statističko istraživanje” u zemlji koje smo (u inat krizi) platili oko 3.192.000 eura, sprovodi upravo zbog onih par “škakljivih” pitanja na koja, ispostavilo se, ipak nismo obavezni odgovoriti. Nismo obavezni, ali će malo ko preskočiti a da ne priskoči svome stadu u ovako presudnom momentu.

Posebno me razgali kada pročitam da će se podaci prikupljeni u popisu koristiti isključivo u “statističke svrhe”. Pošto su nas malo puta do sada prebrojavali, sabirali i oduzimali, uvozili i izvozili, te prizivali blagopočivše “u statističke svrhe”.

Nije da nacionalni Zavod za statistiku nije pomogao – pažljivo vođenom dramskom radnjom, uvođenjem dvosmislenosti, zabuna, kategoričkih izjava i njihovog povlačenja, posebnom napomenom pored jednog, ali ne i pored ostalih pitanja od kojih i vlast i opozicija godinama žive, pogrešno prevedenim formularima i netransparentno biranim popisivačima, sve u skladu sa međunarodnim standardima, a u svrhu dobijanja podataka “visokog kvaliteta koji su neophodan input u predpristupnim pregovorima”. Ma nije valjda.

Najpopularnija knjiga o statistici “Kako lagati statistikom” počinje (navodnim) Disarelijevim citatom da postoje tri vrste laži – laži, proklete laži i statistika. Oni koji se statistikom bave ističu da je malo koja nauka tako mnogo i tako dugo zlostavljana kao statistika. Nikada sama sebi cilj, ona se lako pretvara u istinoliko oružje kojim se nemilice falšira stvarnost i koje se stavlja u službu kreiranja stanja koje je trebalo utvrditi.

Ovo heklanje paralelne stvarnosti koju naša oligarhija maestralnije štancuje od čuvenog Drugog dnevnika RTS-a, počinje postupnim niveliranjem a zatim i izokretanjem i premještanjem principa i vrijednosti koji (su mogli da) služe kao orijentir konceptualizacije i rasuđivanja o svijetu koji nas okružuje, ali i kao uporišne tačke za njegovu promjenu. Ideolozi rata dobijaju nagrade za mir, homofobi štite ljudska prava, a mizogini ženska, dok premijer tanane lirske duše objavljuje drugo izdanje svojih mladalačkih stihova, “Knjigu smijeha”. Da se zagrcneš.

Anticipirajući svoju mesijansku ulogu u životu Crne Gore, godinama ranije piše pjesmu Ne pitaj me “Quo vadis”, turbofolk obradu stiha iz Jevanđelja po Jovanu, čije se detaljnije interpretacije čuvam jer mi se asocijacije nimalo ne dopadaju.

Dakle, kada nevjerovatno postane najvjerovatnije, sve je moguće. U kontekstu našeg popisa, to znači da ne postoje nemoguće kombinacije što je, koliko sjajno toliko i zbunjujuće. Pažljiv bi posmatrač puno toga neobičnog mogao sakupiti, pa hvatam sebe kako krišom zavidim popisivačima na tome čega će se sve naslušati za ovih petnaest dana.

U improvizovanom anketiranju bližnjih kojima sam, kako pravila pristojnosti nalažu (ako već Zakon o popisu propušta to da učini) ostavila, razumije se, i mogućnost da ne odgovore na moje indiskretne upite, svašta sam zanimljivog čula, od toga da govore džedajskim, do toga da crnogorskim govore i oni koji ne govore u skladu sa novim standardima (već ih otvoreno odbacuju) ili čak i oni koji koriste ekavicu u svakodnevnom govoru, jer je to pitanje (ono o imenu jezika) političko – pitanje lojalnosti ideji i borbi za nju, a ne stvar lingvističkog “preganjanja” i “cjepidlačenja”.

Počnem li još da smaram sa jedinstvenim policentričnim standardnim jezikom sa nekoliko nacionalno različitih centara i provociram insistiranjem na kompleksaškoj prirodi naše nove standardizacije, rizikujem u najmanju ruku verbalni okršaj koji se završava ne tako laskavim kvalifikacijama.

Normalizacija vanrednog stanja, privikanje na učestalost i nekažnjivost nasilja, nefunkcionisanje zakona i institucija, višestruko iznevjeravanje povjerenja u alternative, žilava amortizacija bijede, erodiranje ugleda struke i profesionalizma, te stavljanje svega u službu konzerviranja statusa quo i osiguranja njegovog pogonskog goriva (fosilnih ostataka nacionalnih identiteta koji ključaju na niskim temperaturama i mogu se reciklirati do besvjesti u kojoj se najčešće i nalaze njegovi vatreni nosioci), rezultiralo je ne samo vrtoglavicom i teturavim prihvatanjem samoodržanja kao jedinog principa koji ne pita za sredstva svog ostvarenja, već i potpunim umrtvljivanjem želje za promjenom i vjere u nju.

Priznajem da mi najviše bola nanosi sjećanje na budućnost koja je mogla biti, čak i iz perspektive groznih devedesetih. Da mi je tada neko rekao da za dvadeset godina neću neću moći da budem ponosna na to što govorim crnogorskim jezikom, mislim da ne bih mogla da mu povjerujem. Ali bude mi malo lakše kad uzmem “Knjigu smijeha”. Vidim da se žmurenjem stiže daleko i da ću i ja, ako se Fortuna osmjehne, shvatiti da volim Velikog brata. Jezika mi četvorojednoga.