Nekako u pozadini svetskih glavnih vesti o zemljotresu i cunamiju koji je pogodio Japan a sa njime i cio svijet, kao i lančanim padovima arapskih režima od Kaira do Tripolija, počeo je mnogo najavljivani proces razgovora između Kosova i Srbije.
Evropska unija, koja je i organizator ovog procesa, veoma glasno podržava ove pregovore, koji bi trebalo da su “tehnički” – što će reći, razgovaraće se o stvarima i problemima za koje se misli da mogu doptinijeti “normalizaciji” odnosa između Prištine i Beograda, uprkos tome što srpska Vlada ne samo da ne priznaje nezavisnost Kosova, već neprestano radi u podrivanju te iste.
“Istorijski” razgovori, kako su ih već krstili u Briselu, počeli su u nekoj maloj kancelariji, a nasmijana lica dviju strana su već dobila visoki profil u medijima i javnosti i Kosova i Srbije.
Lijepa slika, nema šta.
Dvanaest godina po zvaničnom završetku rata, tri godine po proglašenju nezavisnosti Kosova, Priština i Beograd su sjeli za sto razgovora sa ciljem da rješavaju praktična pitanja, koja će ljudima u obje ove zemlje pomoći da žive bolje, mirnije i pristojnije.
No, ne bih reklao da je sve baš tako ružičasto, kako bi to ljudima htjeli predstaviti oni koji su sjeli za taj sto i oni koji su njih tu doveli.
Prvo, razgovori su pripremljeni van očiju javnosti u obje zemlje, i sa velikom dozom konspirativnoga skrivanja agende i ciljeva. Tako, danas, već dvije nedjelje od kada je proces počeo, još nema potpunih informacija o čemu će se sve razgovarati i pregovarati, i – što je najbitnije – koji je krajnji cilj ovog dijaloga.
Drugo, razgovori su pokrenuti uprkos velikim protivljenjima na Kosovu, od strane opozicijonih stranaka i civilnog društva, koji u najvećoj mjeri zamjeraju Vladi Kosova da ulazi u ovakav proces nepripremljena, bez jasnih ciljeva, bez unutrašnjeg koncenzusa, i bez nikakvih preduslova ili dogovora sa EU koji bi mogli Kosovu osigurati dobiti kakve je Beograd već dogovorio sa Briselom.
Kosovo je jedina zemlja u regionu koja nema nikakvog pomaka u procesu integracija u EU, a čak je i jedina ostala van bijele šengenske liste. Mnogi misle da je Priština trebalo da insistira kod Brisela da dobije konkretne pozitivne pomake u procesu približavanja EU prije nego što sjedne za sto sa Beogradom, jer ovako, Kosovo je u mnogo slabijoj poziciji i prema Srbiji, a i prema EU.
Treće, kritičari ovog dijaloga vide da Brisel mnogo više pažnje pridaje Srbiji, koja bi trebalo do kraja godine da dobije status kandidata, što opštoj slici daje utisak manjka pažnje za potrebe Kosova.
U ovoj i ovakvoj situaciji, neki sada čak govore da Vlada Kosova treba da izađe iz pregovora, dok drugi kažu da je vrijeme odstupanja već prošlo, pa je sada ostalo da se vidi da li se može nešto pozitivno promijeniti u odnosima na stolu dijaloga.
Ako već ne može izaći iz pregovora, onda će Priština morati početi tražiti rješenje u mijenjanju koncepcije dijaloga, jer je sadašnja potpuno negativna za Kosovo.
Veliki unutrašnji pritisak protiv dijaloga, zajedno sa očekivajućim rastom ekonomskih neprilika i problema, moraće, prije ili kasnije, natjerati Prištinu, ali i Brisel, da iznađu novi smisao dijaloga za Kosovo.
Stoga, stara pitanja se postavljaju u Prištini, moraće dobiti novi odgovor i iz Brisela.
Prvo, kako je moguće rješavati svakodnevne probleme, a da ne raščistimo one osnovne između nas?
Kosovo i Srbija se ne mogu pretvarati da između njih ima samo malih, tehničkih, problema za koje je moguće naći praktična rješenja. Istina, ima mnogo toga oko čega se mora razgovarati, i jedan dio tih malih običnih stvari je moguće riješiti na dobrobit dviju strana. No, to bi mogao biti uspješan koncept za razgovore recimo, između Kosova i Crne Gore, u kojima bi mogli rješavati pitanja trgovine, prava nacionalnih manjina u objema zemljama, i sličnim pitanjima, i za takve procese, nije uopšte potreban posrednik. To što Kosovo i Srbija moraju razgovarati putem posredovanja još je jedan pokazatelj da je vrsta problema između nas daleko od tehničkog ili praktičnog.
Drugo, šta ćemo sa prošlošću?
Na ovaj dan, 24. marta, prije 12 godina, NATO je počeo bombardovanje Srbije zbog Kosova. Današnji mir je Kosovo platilo ogromnom cijenom, a Srbija još odbija da prizna svoj zločin nad Kosovom, i logičnu posljedicu tog zločina – odvajanje Kosova od Srbije.
Treće, koja je budućnost?
Osim prazne fraze o evropskoj budućnosti, Kosovu treba konkretno ispisan plan kako stići tamo – znači u EU.
Bez pravih odgovora na ova i ovakva pitanja, sa tendencijom da se prošlost sakrije, u nadi da će zaborav biti nadmoćniji od sjećanja, dijalog između Kosova i Srbije neće prozvesti nikakve pozitivne pomake. U najboljem slučaju!
Bonus video:
