jus forum

Bog i zakon

Latinska premisa „Bog na nebu, zakon na zemlji“ danas je ozbiljno dovedena u pitanje. Vodeći umovi čovječanstva osporavaju religijsko učenje o Bogu kao tvorcu univerzuma, a zakonodavstva mnogih država teško da se mogu porediti sa dometima rimskog prava. Fide, sed cui, vide. (Vjeruj, ali pazi kome – latinska izreka)
60 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 27.02.2019. 00:30h

DOGMA ILI NAUKA

Religija, kao duhovna povezanost grupe ljudi sa nekim višim, svetim bićem, Bogom, zapravo je ljudska zamisao o nekoj natprirodnoj sili – Tvorcu stvoritelju svijeta. Vodeći naučnik današnjice i najpoznatiji poslije A. Ajnštajna, engleski fizičar prof. Stiven Hoking (Stephen William Hawking) osporio je religijsko učenje i ustvrdio da „Bog nije stvorio univerzum, a da je Veliki prasak bio neizbježna posljedica zakona fizike”.

U knjizi "The Grand Design", koju je napisao zajedno sa američkim fizičarem L. Mlodinovim, Hoking (69), navodi da moderna fizika ne ostavlja prostor za Božije stvaranje svemira.

Na konferenciji o nastanku svemira održanoj ranije u Vatikanu, papa Jovan Pavle II pokušao je da ubijedi Hokinga i druge naučnike da odustanu od traženja odgovora na pitanje kako je nastao svijet, poručujući da je “u redu istraživati univerzum i gdje je on nastao, ali da se ne treba upuštati u sam trenutak nastanka, jer je to trenutak stvaranja i dijelo Boga”, što je Hokinga navelo na komentar:

“Nije mi se baš dopala ideja da me Inkvizicija osudi kao Galileja” (proglašen za jeretika zbog stava da se Zemlja okreće oko Sunca, ali izbjegao nasilnu smrt za razliku od Đordana Bruna koji je spaljen na lomači u Rimu na trgu Campo de' Fiori 17. februara 1600.).

"Zbog zakona kao što je gravitacija, univerzum može sebe da stvara ni iz čega i to će i činiti. Spontano nastajanje je razlog što postoji nešto umjesto ničeg, što postoji univerzum, što mi postojimo", smatra Hoking koji je diplomirao fiziku na Oksfordu, a na temi “Teorije relativiteta”, a doktorirao na Univerzitetu u Kembridžu, gdje je bio profesor primijenjene matematike na katedri koju je u XVIII vijeku držao Isak Njutn.

ZAKON „VETERAN“

Hokingovo naučno istraživanje, objavljeno u V. Britaniji septembra 2010. moglo bi biti “spasonosno” za pojedina sporna pitanja u Crnoj Gori. Cinici bi ustvrdili da ako teorija o Bogu kao tvorcu nije tačna onda Crnogorci skoro da nemaju većih identitetskih (vjerskih) spornih pitanja!

Stoga, ako ste agnostik (filozofsko i teološko vjerovanje da su postojanje bogova ili božanstava, nepoznati ili ih je nemoguće utvrditi) ili ste u nauci sljedbenici T. H. Huxleya, Darwina ili B. Russella ostaje vam samo mogućnost da se usredsredite na stanje zakona koji uređuju pitanje religije na zemlji. Ako se zanemari stav D. Huma koji se je u „Dijalozima o prirodnoj religiji“ zapitao do koje je mjere moguće pravno urediti oblast koja je imaginacija, treba poći od činjenice da sve uređene države imaju ustavne proklamacije o slobodi vjeroispovjesti.

Crnogorski ustavni akt normira odvojenost vjerskih zajednica od države (čl. 14) i sadrži stav da su vjerske zajednice ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i poslova. Ono što se odmah da uočiti je činjenica da je zakon koji treba da dalje „razradi“ ova pitanja (Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica) donijet 1977, tj. prije čitave 34 godine, pa kao takav zasigurno drži rekord po dužini važenja u crnogorskom pozitivno-pravnom poretku.

Za razliku od nas Srbija je 2006. usvojila novi Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama i uredila, između ostalog i pitanja pravne sposobnosti crkava i vjerskih zajednica (čl. 9), postupak registracije (čl. 18) i druga pitanja.

ZEMLJOPOSJEDNIK BEZ STATUSA

Potreba donošenja novog zakona o vjerskim organizacijama nameće se ne toliko iz razloga što je važeći zakon iz perioda socijal-komunizma, koliko usljed većeg broja problema koji opterećuju vjerske zajednice Crne Gore, a time i ukupnu društvenu zajednicu.

Činjenica da jedna od većih vjerskih zajednica (SPC) nema regulisan status pravnog lica u Crnoj Gori, problem svojinskih odnosa, potreba konstantnog negiranja prava na drugačiji religijski pogled i konačno činjenica da je država dužna urediti odgovarajući pravni okvir, dodatno aktuelizuje ovo pitanje.

Pritom nedavna analiza pravnog položaja i brojnosti pravoslavnog sveštenstva u Crnoj Gori rezultirala je saznanjem da je veliki broj sveštenika SPC van pravnog poretka države u kojoj vrše službu. Sama SPC i pored zakonske obaveze nema niti jedan svoj organizacioni oblik registrovan u Crnoj Gori, što nije slučaj niti sa jednom drugom od 13 registrovanih vjerskih zajednica ili organizacija.

Tronedjeljno istraživanje novinara radio „Antene M“ radi provjere tvrdnji o stotinama sveštenika SPC koji u Crnoj Gori borave godinama bez uredne dozvole za boravak i rad, dodatno je pokazalo „potpuni pravni haos“.

Dobar dio sveštenstva nema crnogorsko državljanstvo i na njih se ne primjenjuju zakoni koji uređuju pitanja zapošljavanja i rada stranaca, registracije prebivališta i boravišta, doprinosa na obavezno socijalno osiguranje itd. Država nije uredila pitanja ubiranja poreza od privredne aktinvosti crkve, a pritom SPC je jedan od navjećih korisnika zemljišta i objekata u Crnoj Gori sa vidnom preduzetničkom aktivnošću.

U SPC, međutim, tvrde da u Crnoj Gori imaju status pravnog lica „na osnovu mišljenja Vlade RCG iz 1992. godine“, što je pravni nonses jer na taj način (mišljenjem Vlade) niti jedno lice ne može dobiti pravni subjektivitet. Pritom, iz nadležnog državnog organa za vođenje registra vjerskih zajednica tvrde da takav dokument kod njih i ne postoji !

CRKVA „ČVORIŠTE“

Navedeno čini samo vrh ledenog brijega pravne neuređenosti kada je u pitanju status vjerskih organizacija u Crnoj Gori, koje pritom čine vrlo brojnu zajednicu i raspolažu ogromnom imovinom.

Prije čitav vijek ranije Knjaževina Crna Gora je Ustavom iz 1905. ova pitanja uredila sa čak 14 ustavnih normi (dio sedmi Ustava, čl. 128-141). Tako je bilo normirano da „duhovne vlasti svijeh priznatijeh vjeroispovjesti u Crnoj Gori stoje pod nazorom ministra prosvjete i crkvenijeh poslova“, a danas u ovovremenoj Crnoj Gori, teško da se može do kraja identifikovati državna institucija koja ima obavezu nadzora u ovoj oblasti. Ustavom je dalje bilo uređeno da „sveštena lica i ckvene ustanove potčinjene su zemaljskijem zakonima u pogledu građanskijeh odnosa i imanja, a u pogledu unutrašnjeg uređenja i uprave, upravljaju se prema statutima, koje potvrđuje knjaževska vlada“.

Novi crnogorski Ustav u svojoj jedinoj normi koja uređuje pitanje vjerskih zajednica definiše da su one „odvojene od države“. Ono šta se nesporno mora priznati je činjenica da je mitropolit SPC u Crnoj Gori u punom kapacitetu primjenio ovu odredbu - svoju Crkvu uspješno je „odvojio“ od pravnog poretka države Crne Gore.

Na drugoj strani ta ista vjerska ogranizacija (poznata po svom humanizmu u balkanskom krvoproliću) strategijom Vlade Srbije određuje se kao „čvorište za integracije“ i od nje se traži „kvalitetnija koordinacija u ostvarenju zajedničkih ciljeva u susjednim državama“. Tako je ova Crkva u Crnoj Gori odvojena od države, a u Srbiji je u „službi“ državne politike.

Po božijim zakonima?

P.S. U međuvremenu ostaje nada da će Crna Gora po uzoru na druge uređene države donijeti novi zakon o vjerskim zajednicama ili će se Crnogorci, skloni podjelama, svrstati u one koji su za i one protiv teorije prof. Hokinga. Oni koji se opredijele za opciju “protiv” nadajmo se da neće kao argument upotrijebiti - lomaču.