ništa nije slučajno

Slušam dakle postojim

U totalitarizmu bijaše vlast grubo monotona ali vazda tankoćutna, ranjiva, preosjetljiva - istančanog sluha - žustra i kivna na disonantne tonove.
0 komentar(a)
Ažurirano: 24.02.2011. 11:11h

„...prvenstveno što je već u ove četiri godine crnogorska državnost i suverenost, sama po sebi pokazala i dokazala opravdanost i korist za sve njene građane.“(Banović Borislav SDP)

Za dobrog glasača nema loše Države. Kao što žudna udavača ne premišlja mnogo – kakav je takav je, ščepaj ga ne daj ga - tako u probirača nema birača ni glasača. Državnost se, pogotovo crnogorska, „sama po sebi“ pokazuje, dokazuje i opravdava. Uostalom u totalitarizmu, narodnoj (neparlamentarnoj) demokratiji postojali su Birači i Zborovi birača: nije se imalo što birati ali su slovili i bitisali - Birači.

To skojevsko lukavstvo neo-isti (novi ali isti) napuštaju kao licemjerje - birači se dosljedno zovu i odazivaju na ime – glasači. Da bi glasao dovoljno je da dobro čuješ: nikako tvrd na ušima – dapače - moraš da ih naćuliš, budeš nazočan i poslušneš obzirno. Imati zdrav i očuvan sluh – potreban je i dovoljan uslov da opstaneš kao svoj na svome i siguran u svim zaokretima, naredan rezolucijama, smutnim vremenima i vihorima – frtutmama - povijesti.

Prati redovno uši, biti prijemčiv, imati pouzdan sluh i potonji posluh, oslanjati se i zasnivati, graditi svoj identitet prevashodno i najprvo, uštimavati, upravljati se i uspravljati po sluhu – biti poslušan... eto to je sva mudrost srećnog i ugodnog političkog živovanja i bitisanja homo heroicusa balcanikusa.

Politička direktiva posvećena je dobrom sluhu. Svemogućstvo svoje i očaravajući milozvuk kojim opija mase, duguje i upućuje onom i samo onom pripravnom i treperećem, rezonirajućem i odazivajućem – sluhu i posluhu. To je jedan par opanaka.

Nego, i poslušnost znade tijekom Povijesti da posustane i zatupi pak se nađe u krizi i agoniji. Konstitutivnost njena postaje upitna u jednoj tako staroj i krucijalnoj instituciji koja daje legitimitet i legalnost osnovnoj ćeliji društva. Institucija braka „sama po sebi“ teke je pravni i običajni lik osebujne težnje gore pomenute udavače i odraz jedne dublje uslovljenosti ljudske društvenosti. Pa opet...

Elem, kad bi se naše žene nešto umivale sumnjom umjesto kokosovim mlijekom pa porazmislile - čemu na sreću nijesu sklone – za koga su se udale, pa još da slušaju, mogle bi doći do čudnih pa i poraznih otkrića. Ali Mi smo tu da ju – djetinjastu opomnemo: „Slušaj ženo ovo ti je Brak jadna ne bila! Nećeš se ni da' Bog uzjoguniti i izjasniti nepriznavajem vjekovne tekovine - osporiti dignitet i održivost bračne ćelije. Brak je entitet kukala ti majka. Crna drugo, viđu lijepo: nijesi ti protiv mene već protivu Braka kao Institucije.“

Ako si pritom trapav i nevičan korisnim nejasnoćama, žena će se zanago dosjetiti da su ti od bitnih odrednica i bračne rabote ostali samo simboli i himna, što s obzirom na nesklonost žensku k apstrakcijama može sasvim pogoršati stvar. Posljedice, rečeno nepolitički, bivaju nesagledive: kad vidi da nema Doma žena se sjeti Roda, shvati da je Brak vječan a mladost prolazna... E, ali žene su rekosmo li, domodržnice, kućanice i većma vole da čuvaju bračno gnijezdo. Obaška, više vole da vole nego što vole da ne vole. Stoga nijesu ni revolucionarno raspoložene.

Antisluhista dakle, po osnovu urođene ili stečene insuficijencije traži razloge mimo slatke, seobuhvatne i milozvučne parole - tumara i izvolijeva - ali naposljetku i na sreću vazda ostaje u manjini.

Dovoljno je osvrnuti se zadlankom ili pamfletom na njega i sa žaljenjem mu priznati pravo da onako tužan i zamišljen ostane u manjini. U totalitarizmu bijaše vlast grubo monotona ali vazda tankoćutna, ranjiva, preosjetljiva - istančanog sluha - žustra i kivna na disonantne tonove.

Ovu rodoljubivu neurozu naših stričeva, očeva, bratstvenika i komšija intenzivno proučavaju Historici DANU. Primaoci štafete imaju suštinski isti stav k disonanci, ali trpe i drže gluhe na distanci: neka trabunjaju, vele, koliko hoće samo nek' su u manjini. Demokratija je zgodan izum: blaga i relativna glasačka većina daje apsolutnu - neokrnjenu vlast: od farme pilića do Akademije nauka.

Nekoliko natuknica u prilog osnovnoj tezi:

1) Čovjek očigledno mora vjerovati u nešto - makar po čuvenju. Politički nije sporno ako to nešto polako iščezava i postaje ništa i prazan zvuk. Dapače. Važno je da se čujemo.

2) Rene Dekart je rekao „Mislim dakle postojim“. Mi punoću svoje egzistencije drugačije zasnivamo. Postojimo dakle ne mislimo. Ko je mislio taj nas je napustio – otišao. Ne popisuju ga.

Oslanjati se na mišljenje i umivati se sumnjom - poput nekad čuvenog Renea Dekarta može - nekome i Kokot jaja nosi - njemu i sličnima donijeti izvjesnost i jasnoću. Mi smo prije svega – prvobitno i filosofski - sluhisti i praktičari.

To se nikako ne kosi sa našom već izvikanom i navodnom - liše Podgoričana i Ceklinjana - nemuzikalnošću. Političari nikad nijesu tajili da sa njima nema muzike. Eventualna nemuzikalnost glasača nikako nije smetnja našem putu u Evropu. Uostalom sklonost složenijim muzičkim formama ne spada u preostalih sedam uslova za status Kandidata. Naprotiv.