Zakon o radu (Sl. list CG, br.49/08) spada u grupu sistemskih zakona što znači da bi trebalo biti koncipiran na osnovu međunarodnih standarda, ratifikovanih konvencija, kao i preporuka i direktiva Evropske unije.
Zakon o radu mora odražavati pravac državne-razvojne politike u oblasti rada, njenog kanalisanja prema zdravoj konkurenciji i privlačenju direktnih stranih inivesticija.
Činjenica je da je postojeći zakon afirmisao birokratske procedure, nejasnoće i nedoumice kao i brojna administrativna ograničenja prilikom zapošljavanja i otpuštanja radnika.
Sve ovo imalo je za rezultat da sam zakon nije u dovoljnoj odgovorio stvarnim reformskim zahtjevima ekonomskog ambijenta Crne Gore, nije doprinio povećanju fleksibilnosti tržišta rada, niti je omogućio upliv novih tehnologija, što je kao jednu od posljedica imalo stagniranje efikasnosti i efektivnosti upravljanja preduzećima i institucijama.
Radno zakonodavstvo na postignutim civilizacijskom nivou razvoja predstavlja ugovorni radni odnos što podrazumijeva prava, ali i ono na što se stalno zaboravlja, i obaveze ugovornih strana.
Čitav korpus prava, običajno, kodifikovano, kolektivni, granski, ugovorni kod poslodavca predstavlja vrlo dobre sisteme zaštite prava radnika i sa vrlo brojnim-složenih procedurama za eventualno uskraćivanje nekog od tih prava, što je svakako dobro za (ne)radnike.
Šta je sa poslodavcima-investitorima sa onima koji stvaraju novu vrijednost? Šta se dešava sa novim stimulativnim ambijentom za razvoj preduzetništva? Da li investitorima (čitaj hrabrima) treba oduzeti pravo na fleksibilnost u zasnivanju željenog i na tržištu izabranog radnog odnosa?
Možda im zakonom treba urediti kojim biznisom da se bave kao i broj i strukturu radne snage, a da li će privredni subjekti moći sve to da istrpe, kako stvari sada stoje, mnogima izgleda nije ni previše važno.
Važno je da imamo obimno radno zakonodavstvo, previše procedura sa mnogo sistemskih nedoumica, pravnih praznina i da ih sve skupa (ne)poštujemo, a o razvoju crnogorske privrede, o tome možemo i naredne godine i to kalendarske, glasno razmišljati.
Izgleda da o vremenima održivog evropskog razvoja sve više pravo građanstva dobija samoupravna maksima “Nikada me ne možete malo platiti koliko ja mogu malo raditi”.
Rezultat ovakvog pristupa svima nam je jasan, a čini mi se i poznat: rast sive ekonomije, zapošljavanje na crno, odlazak inostranih investitora, pad novog zapošljavanja, pad priliva stranih investicija, pad GDP, pad standarda, pad...
Ovo je godina ili godine u kojima ne možemo težiti rigidnijim uslovima na tržištu rada za poslodavce/preduzetnike, ne možemo im stvarati lošije uslove za poslovanje, niti kreirati pravni okvir koji će biti limitirajući faktor za jačanje konkurentnosti naše ekonomije, već preduzetnicima moramo omogućiti da se prilagođavaju promjenama na tržištu, da mijenjaju strukturu, organizaciju radne snage prema potrebama tržišta.
Moramo im dati mogućnost da žive, rade i opstanu i da se podrobno pripreme za otvaranje vrata Evropske unije i “sudar” sa razvijenim dobrom organizovanim kompanijama, u suprotnom mnogi od njih neće uspjeti da opstanu na objedinjenomm evropskom tržištu, što predstavlja neuspjeh, ali neuspjeh svih nas skupa.
O ZAK(L)ONU OD RADA I JOŠ PONEČEMU...
Veliki broj članova važećeg Zakona o radu u potpunosti ne reguliše pojedina pitanja već ostavlja dilemu i prostor za široko i kreativno tumačenje pojedinih normi i kroz opšte formulacije upućuje na razrađivanje istih kroz opšta akta, kolektivne i pojedinačne ugovore, ugovore o radu ili na drugi nepotpun i nejasan način.
Zakon mora ići u pravcu preciznog normiranja, sa do kraja jasno utvrđenim pravima i obavezama.
Obim prava zaposlenima dat u kolektivnim ugovorima, opštem i granskim, a naročito u kolektivnom ugovoru kod poslodavca, najčešće je prevelik i vrlo je ograničavajući po poslodavca.
Kao loš primjer zaključivanja kolektivnog ugovora kod poslodavca, sa prevelikim korpusom prava zaposlenih sa jedne i ograničenim pravima poslodavca sa druge strane, jesu kolektivni ugovori zaključeni u društvima koja su u fazi privatizacije. Zahvaljujući takvim ugovorima, između ostalog, stvara se (stvorena je) loša investiciona klima u Crnoj Gori, mnoga investiciona ulaganja su dovedena u pitanje, dok je novih invstitora veoma malo.
U vezi sa zaštitom prava zaposlenih kod nadležne inspekcije, kako je definisano odredbama Zakona o radu, inspektor rada može na inicijativu zaposlenog da donese rješenje o odlaganju izvršenja rješenja poslodavca o otkazu ugovora o radu zaposlenom do donošenja pravosnažne odluke suda, ako je utvrdio da je očigledno povrijeđeno pravo zaposlenog.
Obzirom na činjenicu da zaposleni ima pravo na sudsku zaštitu i ostvarivanje prava pred nadležnim sudom, tj. status zaposlenog u krajnjoj situaciji zavisi od ishoda spora kod nadležnog suda za radne sporove, što znači da slične odredbe zakona treba ukinuti ili jednostavnije i preciznije definisati. Sa druge strane, poslodavac nema ni pravo žalbe na rješenje kod nadležnog suda.
Zaštita prava i pozivanje na odgovornost zaposlenih u disciplinskom postupku pretpostavlja jedan složen i komplikovan postupak.
S obzirom na činjenicu da je zaposlenima omogućena zaštita prava kod, prije svega, specijalizovane Agencije za mirno rješavanje radnih sporova, zatim kod drugih nadležnih državnih organa ili redovnih sudova iz tog razloga odredbe Zakona o radu koje regulišu pitanja disciplinskog postupka bi trebalo obavezno ukinuti.
I konačno, pitanje svih pitanja. Postoji li u Crnoj Gori kult rada ili kult prinosa bez rada? I kako imati rast nacionalnog GDP sa ovim brojem ne-radnih sati i dana. Vjerovatno ne postoji ekonomija sa ovoliko državnih, nacionalnih, vjerskih, porodičnih, ličnih i kompanijskih praznika kao što je crnogorska.
I istovremeno broj dana za odmor i prava na bolovanje koje teško može prepoznati ekonomija koja pretenduje da ima bilans samoizdržavanja. Ili nam je maksima: “Uđimo u Evropu tamo se malo radi”.
I konstituciona greška, savremeni svijet prepoznaje kult rada umjesto kulta radnog mjesta. I umjesto crnogorske ustavne kategorije prava na rad, svuda u bližem i daljem okruženju je prisutna šansa za rad. A svako pojedinačno koristi svoju šansu. Dajući gol ili autogol... I to je ipak sloboda izbora ili izbor slobode.
Bonus video:
