stav urednika

Država u državi

Ministar Vučinić otkrio je javnosti da je Samardžić “tek počeo da živi u sopstvenom stanu”, te da je “u bivšoj državnoj zajednici dobio stan od 104 kvadratna metra u Beogradu, u kojem, budući da je radio u Crnoj Gori, nikada nije živio, niti mu je omogućeno da ga otkupi”
168 pregleda 0 komentar(a)
viceadmiral Dragan Samardžić, Foto: Arhiva Vijesti
viceadmiral Dragan Samardžić, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 20.02.2011. 15:13h

Mnoštvo informacija o stanu koji je dobio admiral Samardžić zbunjuje. I premijer Lukšić i ministar Vučinić kažu sve je bilo po zakonu. Vjerujem, ali zakon je jedno, pravda drugo.

U Ministarstvu odbrane potvrđeno je da je Vlada 2009. godine Samardžiću odobrila kupovinu stana od 102 kvadrata u Tivtu. Osim stana u Tivtu, kako tvrde u Ministarstvu, Samardžić će do kraja mandata koristiti službeni stan u Podgorici od 35 kvadrata.

Ministar Vučinić otkrio je javnosti da je Samardžić “tek počeo da živi u sopstvenom stanu”, te da je “u bivšoj državnoj zajednici dobio stan od 104 kvadratna metra u Beogradu, u kojem, budući da je radio u Crnoj Gori, nikada nije živio, niti mu je omogućeno da ga otkupi”.

Ovdje bi bilo zanimljivo razjasniti, ko je Samardžiću u bivšoj državnoj zajednici dodijelio stan u glavnom gradu Srbije, da li je riječ o nekretnini na Dedinju, u krugu dvojke ili pak o nekoj beogradskoj vukojebini?

Fale i odgovori na pitanja da li je Samardžić računao na opstanak državne zajednice kada je prihvatio stan u srpskoj prijestonici, na zaposlenje u Vojsci Srbije ili je riječ o nečemu trećem.

Zanimljivo bi bilo i istražiti kolika je tržišna vrijednost neuseljenog beogradskog stana, odnosno da li se admiralu isplatilo višegodišnje čekanje do inkasiranja 200.000 eura za stan u Tivtu, što je na osnovu podataka vojnog sindikata protivvrijednost za 666 plata jednog civilnog lica u Vojsci Crne Gore.

Ruku na srce, bila bi sramota države da admiral nema stan, ali je velika sramota i to što je prosječna plata vojnika po ugovoru 275, podoficira 339, a oficira 491 euro. Poražavajuće zarade i podstanarski život razlog su za stotine tužbi koje su pripadnici Vojske podnijeli protiv Ministarstva odbrane.

Sve ove činjenice odaju utisak da ministar, admiral i njihovi najbliži saradnici funkcionišu kao da se ništa bitno nije promijenilo u odnosu na stanje od prije nekoliko decenija, kada je vojska bila država u državi, kada su generali bili kao bogovi, visoki oficiri kao sveci, oni malo niži kao sveštenici, a narod pastva koja ih slijepo slijedi.

Kao Titov gardista, prije tridesetak godina na Dedinju sam se uvjeravao u moć jugoslovenske vojne sile. Uz gvozdenu disciplinu, slijedili smo Titov put bratstva i jedinstva i sprovodili komande oficira koje sam, nažalost, deceniju i po kasnije prepoznavao na haškim optužnicama i na komandnim mjestima jedinica Vojske Jugoslavije koje su pokušavale da disciplinuju Crnu Goru.

Da nije toga, bile bi ljepše uspomene na ogromni vojni kompleks oko Dedinja, stražu kod Belog dvora, posjete Titovoj vječnoj kući, šapke koje su nas odvajale od ostalih vojnika, nove čizme koje su caklile kao ogledalo, plave raskošne paradne uniforme i duge zimske noći na terenu u šatorima negdje oko vlaških sela blizu Rumunije...

I u Crnoj Gori tokom socijalističke izgradnje nastali su vojni kompleksi zavidne veličine - Masline, Golubovci, Tivat, Danilovgrad, Valdanos... Moć armije prepoznavala se u svakodnevici, a u blagostanju nijesu uživali samo oni na vrhu, svi oficiri, podoficiri i civili zaposleni u JNA živjeli su bolje od najvećeg dijela ostatka pučanstva.

Kada je izgradnja Titograda počela intenzivno sa desne strane Morače, neke od prvih zgrada pripale su vojsci – “napolitanka” preko puta Sportskog centra, zatim dio zgrade „Peka“, još jedna ili dvije zgrade na Lenjinovom bulevaru...

Često ćaskam sa starim prijateljima iz kvarta oko Osnovne škole „Maksim Gorki“ koju smo pohađali sedamdesetih godina prošlog vijeka (uf, davno brate) pa se prisjetimo i drugara iz vojnih zgrada koji su imali malko bolju užinu, malko skuplje adidaske, malko ljepše stanove i malko bolja ljetovanja od ostalih...

Titogradska – podgorička priča ne bi bila kompletna, ako se ne bi pomenulo nekadašnje kultno mjesto - Dom JNA – bioskop i kafana na obali Ribnice, otvorena za sve, ali malo više za oficire. Taj kutak krasilo je jeftino piće i jeftina hrana, kao i stalni presing starovaroških udavača koje su tražile ludi kamen kod dobrostojećih mlađanih oficira, a pogotovo kod pilota iz redova JNA.

Đe su danas vojni piloti, odavno nema onog prodornog zvuka sa neba što nam je punio srca dok smo se ponosili bivšom armijom i državom, a kojim su pokušavali da nas zastraše tokom borbe za nezavisnu Crnu Goru.

Poželjesmo se aviona – ka' drumovi Turaka. Doduše, katkad nam uši zapara zvuk helikoptera Vojske Crne Gore. Desi se da (obično prilikom vojnih proslava) od Golubovaca do Danilovgrada prolete čak tri helikoptera u sinhronizovanom niskom letu, a Podgoričani se šale – evo nam vazduhoplovstva u punom kapacitetu...

Preporučujemo za Vas