o prostoru rode

Otpor prostora

I pored velikog nastojanja nadležnih državnih institucija da se što prije potroše, rasprodaju i izgrade najljepši prostori “od mora go gora”, rezultati još nijesu u skladu sa tim velikim nastojanjima. Srećom.
0 komentar(a)
autoput, Foto: Savo Prelević
autoput, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 18.02.2011. 13:19h

Prostoru pripadamo, koristimo ga, unapređujemo ga. Degradiramo, otuđujemo. Prodajemo, a da se i ne zna kome. Uvijek nam nudi najbolje mogućnosti i rješenja za život. Ako umijemo da ih prepoznamo i iskoristimo. Ali (bolje je znati nego osjetiti i doživjeti ) prostor, kojem pripadamo i koji koristimo, pruža i otpor.

Jasno je, korišćenje najboljih mogućnosti koje prostor nudi je polazište, ali i ishodište, cilj. Najbolji način korišćenja tih mogućnosti daju dobri planovi.

Najbolja rješenja za realizaciju planova su uvijek zasnovana na suptilnoj ravnoteži jasnih vizija (ciljeva), kontinuiteta (neprekidnog rada) i mogućnosti (kadrovi, tehnologija, tehnika, finansije, društveni konsenzusi) zajednice da ih ostvari.

Da li je slučajno što započeti posao izgradnje autoputa Bar – Boljare već mjesecima stoji na mjestu pompezno presječene vrpce? Takođe na mjestu ponovljenih tendera za izbor izvođača. Izgledi da se napravi sljedeći korak su tako blizu, blizu...

Jedino što korak izostaje. Primjer Perazića Dola – ambicija i lakomost investitora dovele su do potpunog zastoja u započetoj rekonstrukciji i daljoj gradnji.

A da niko od odgovornih, pretpostavka je i stručnih, još nije prepoznao da je to kolaps prostora. I pored velikog nastojanja nadležnih državnih institucija da se što prije potroše, rasprodaju i izgrade najljepši prostori "od mora go gora" (Valdanos, Velika plaža, Luštica, Drobni pijesak, Durmitor, Bjelasica...), rezultati još nijesu u skladu sa tim velikim nastojanjima. Srećom.

U gradovima je, za sada, učinak takozvanog tranzicijskog urbanizma očigledniji. Ipak i u gradovima, čak i u Budvi, ima mjesta koja su odoljela ili odolijevaju. Prilično je ezoterijski pristup - da prostor pruža otpor. Čak i u zemlji gdje se sa planinama i rijekama razgovara (Čuh đe gore među sobom vode razgovore..., Oj Lovćene, đe si brave skrio..., Durmitore, visoka planino..., Oj Ribnice srebrna i Moračo hladna... ).

Otpor prostora kao svjesnog entiteta? Ili je to samo učinak globalne ekonomske krize?

Nešto treće? Recimo, naglo osvješćivanje i osjetljivost investitora na važnost očuvanja samosvojnosti predjela? Zamislimo, zaista je za ovo potrebna dobra imaginacija, kako počasni konzul Belgije u Crnoj Gori, kome je na nemilost predato brdo Spas, dovozi zemlju i zatrpava ono što je razrovao. Zatim sadi zelenilo i redovno zaliva dok se primi.

Ipak, najviše ima smisla očekivati porast svjesnosti ljudi o odgovornosti za sopstvenu sudbinu koja je neodvojiva od sudbine prostora. Takođe porast samopouzdanja da se može uticati na odluke o prostoru. I porast organizovanosti građana u tom smislu.

U neprevaziđenoj knjizi "Grad u historiji," Luisa Mamforda (Lewis Mumford), neizostavnoj literaturi pri obrazovanju arhitekata i urbanista, nailazimo na mjesto koje u potpunosti ocjenjuje učinak tranzicijskog urbanizma čiji smo savremenici i nevoljni žitelji:

"Između 1820. i 1900. godine razaranje i nered u velikim gradovima mogu se usporediti s bojnim poljem: uništenje je srazmjerno snazi opreme i upotrijebljenih snaga.

Na novim područjima gradske gradnje sada treba držati na oku bankare, industrijalce i pronalazače mehaničkih naprava. Oni su bili odgovorni za većinu onoga što je bilo dobro i za gotovo sve što je bilo loše...

Politička osnova novog tipa gradske aglomeracije počivala je na tri glavna stupa: ukidanju cehova, i stvaranju stanja stalne nesigurnosti za radničku klasu; osnivanju konkurentskog otvorenog tržišta radne snage i robe; držanju zavisnih posjeda u inozemstvu kao izvora sirovina za potrebe nove industrije i kao tržišta za apsorbovanje viškova mehanizirane industrije." (Naprijed, Zagreb, 1988.) Knjiga se pojavila prije tačno pola vijeka (1961).

Sličnost je očigledna sa stanjem gradova i drugog prostora u Crnoj Gori između 1990. i 2010. godine, kao i u svim postsocijalističkim zemljama. I većini zemalja trećeg svijeta. Generator te sličnosti je društveni koncept – nova prvobitna akumulacija kapitala kod prvih, a neokolonijalizam kod drugih.

Očigledno, malo prilagođavanje je potrebno u poređenju sa savremenim prilikama. Sada na oku treba držati bankare i preduzetnike (developers). Naravno i tutore javnog prostora i javnih interesa u postsocijalističkim zemljama.

Iz navedenog citata i komentara o sličnosti sadašnjeg odnosa prema prostoru u Crnoj Gori može se doći i do pesimističnog zaključka – da je otpor prostora i ljudi nemoguć pred snagom profita.

Paradoksalno je što se otpor prostora u krajnjoj liniji javlja i kao gandijevski. Prostor prestane da se brani, tj. da živi. A onda je uloženi kapital propao. Koliko prosječno bješe kvadratni metar stana u Budvi početkom 2007. godine? Koliko sada ima neprodatih stanova u istom gradu koji se nude, sa malo uspjeha, po upola nižoj cijeni?

Pompezno najavljeno naselje Belvil u Beogradu je sablasno prazno. Nezajažljivost investitora u iskorišćenju prostora i lakomost za što većim profitom stvorili su naselje kome će trebati bar decenija da oživi, ako u međuvremenu ne postane ruševina. Prostor se brani.

Dobri planovi su samo oni u kojima se prostor poštuje, štiti i voli. Eufemizam "racionalno korišćenje prostora" zapravo zamjenjuje suštinu – nedostatak ravnoteže jasnih vizija, kontinuiteta planiranja i mogućnosti zajednice da ostvari ciljeve i planove.

Takođe, eufemizam "održivi razvoj" zamjenjuje suštinu – prekomjerno iskorišćavanje prostora. Zbog čega se inače pojavljuje toliko otpora prostora kao rezultat racionalnog korišćenja prostora u cilju postizanja održivog razvoja?

Preporučujemo za Vas