GREEN HOME

Zakletva na ledini

Deklaracija o ekološkoj državi Crnoj Gori usvojena je na sjednici republičkog parlamenta koja je održana na otvorenom, na Žabljaku, davne 1991. godine. Danas, devetnaest godina kasnije - ekološka drzava je i dalje na goloj ledini
85 pregleda 0 komentar(a)
Žabljak, Foto: Durmitorcg.com
Žabljak, Foto: Durmitorcg.com
Ažurirano: 05.01.2011. 17:30h

Bliži se rođendan ekološke države Crne Gore. Valja se za njega spremiti. Fino obući i proslaviti ga. Obično se to radi, posebno kada je čovjek mlađi, u novom odijelu i u nekom plemenito opremljenom prostoru.

je lijepo vrijeme, može i vani. Što da ne. Pa i poslanici su se prije skoro dvadeset godina na durmitorskoj ledini zakleli da je “zbog ugrožavanja prirode, zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao”. Tako je zapisano u Deklaraciji o ekološkoj državi Crnoj Gori koja je usvojena prije tačno devetnaest godina.

U međuvremenu, ti isti zdušno podržaše ekološku drzavu kao i oni što potom sjedoše u njihove fotelje – sve ove godine su imali preča posla.

Nije im lako bilo. Bile su to teške godine. Tranzicije. Malo se ratovalo, pa se trgovalo kojakako i kojekuda, onda su krenuli u privatizaciju, vaučerizaciju, u međuvremenu smo doživjeli i emancipaciju pa izašli na berzu i na evropski put. Trošlile su se i troše se pare poreskih obaveznika na komfor i zadovoljstvo. Nije se imalo kad misliti o Deklaraciji i ekologiji.Bile su to i ostale najobičnije trice za naše gospodare i njihove podređene. Gurnuti su pod tepih ekološki problem. Tepih prljav, prašnjav i – poprilično debeo. Zakletvu koju dadoše na goloj ledini na Žabljaku svi zaboravise. U tome su valjda – bili najsložniji.

Da je ta ledina, kao i mnoge druge, ostala samo gola - bilo bi dobro. Kada je priroda netaknuta uvijek postoji mogućnost da će je nove, pametnije generacije, poštenije i visprenije koristiti. Ali naša ledina je zatrpana smećem, divljom gradnjom, nepoštovanjem zakona.

Da simbolika bude potpuna, Deklaracija je donijeta na Žabljaku, u Nacionalnim parku Durmitor, UNESCO-voj prirodnoj i kulturnoj baštini. Svjetsko prirodno dobro. Upravo tu, nakon što su nabrojali šta će sve raditi za dobrobit ekološke nam države, isti ti i njihovi nasljednici – dozvolili su da nikne na desetine nelegalnih objekata. Neki su ih i sami podigli. Dok su iz šume dopirali zvuci motornih šega pod čijim naletom su padala kao travke na vjetru stogodišnja stable. Pejzaž se pretvarao u polje na kojem radi ko šta hoće pa su kroz zaštićene zone probijani i putevi. Bilo je dovoljno samo da neko telefonom odobri sve to. Po sistemu “vozi Miško”. I vozi se tako sve do danas. Devetnaest godina kasnije, ekološku državu smo doveli do – ruba provalije. Pune smeća, naravno. Ima, naravno, i dobrih primjera. Međutim, oni negativni su sve crnji iz godine u godinu, a da bi vidjeli pozitivne - prosto morate razgrnuti svo to crnilo. Što, priznaćete, nije baš lako.

Građani su, čini se, poslušali poslanike i političare, i prihvatili ideju ekološke države. No, isti političari koji su usvojili Deklaraciju o ekološkoj državi, ili neki novi koji opet imaju neka neodložna i pravovremena posla, danas bas i nisu oduševljeni ovom idejom. Tačnije nisu oduševljeni onim što moraju uraditi da bi ona zaživjela. Inače, retorički, vjerujem da su vazda spremni da se zakunu opet ako treba.

Ekologija i održivi razvoj su primjena standarda. Standarda koji trebaju omogućiti zadovoljavanje potreba čovjeka za ekonomskim razvojem, ali ne uz devastaciju prostora i ogromno razaranje prirode. Jednostavno, ali i komplikovano.

Jednostavno, jer se lako razumije šta je smisao i šta treba raditi, ali i komplikovano jer se treba oduprijeti raznim privatnim interesima i donositi odluke od društvenog interesa. To u današnjoj Crnoj Gori i nije baš lako, jer ako ukažete na zadovoljavanje privatnih, umjesto društvenih interesa, eto vam inspekcija, marica, policija, prisluškivača, a u posljednje vrijeme i pukovnika da vas disciplinuju.Prethodna ekološka godina će mi ostati upamćena po tvrdnji da su brane dobre za kardiovaskularni sistem, ali i da su bombe zapravo vrhunsko đubrivo za biljke. Nesumljivo da je jedno novo vrijeme koje zahtijeva primjenu standarda izbacilo na površinu neke nove teze i vidove manipulacija koje imaju za cilj da zaštite nečije privatne interese.

Međutim, nasuprot tome u prethodnoj godini građani su na više frontova branili svoje ustavom zagarantovano pravo na zdravu i čistu životnu sredinu. I to je ono što daje optimizam da će biti bolje. I ljepše. I kvalitetnije. A brane i bombe? Pa, takvih ce uvijek biti u Crnoj Gori. Na sreću. Dobro ste pročitali. Na sreću, jer da ih nema ne bismo ni znali gdje smo i za kakve nas smatraju ovi koji donose odluke i njihovi medijski eksponenti.

Deklaracija o ekološkoj državi Crnoj Gori usvojena je na sjednici republičkog parlamenta koja je održana na otvorenom, na Žabljaku, davne 1991. godine. Danas, devetnaest godina kasnije - ekološka drzava je i dalje na goloj ledini.

I bez obzira što su političari tada konstatovali da “svjesni duga prema prirodi, izvoru našeg zdravlja i inspiraciji naše slobode i kulture, posvećujemo se njenoj zaštiti u ime sopstvenog opstanka i budućnosti potomstva", kako stoji u Deklaraciji, danas je neka druga inspiracija u modi.“Donošenjem Deklaracije, Crna Gora prema prirodi uspostavlja državni odnos i poziva na mudrost sve ljude da spriječe ekološku katastrofu koja nam prijeti”. Ako nam je takav državni odnos, koji smo definisali Deklaracijom, donio sve ovo što danas imamo u ekološkoj državi, je l' može malo nedržavnog odnosa, pa da uticaje bombi i brana realno predstavimo, a njih smjestimo tamo gdje im je mjesto? Možda bude “ekološkije i bolje i evropskije”.