KRIVO SRASTANJE

Šmeker

Lagati valja najmasnije oko onoga što je pred nosom (ili u nosu). Laž oko očiglednih stvari se vrlo teško napada. Ona je bezumna i normalnim ljudima neshvatljiva. Kao takva porađa sumnju da se uopšte radi o laži
90 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 05.01.2011. 16:18h

RANI JADIRadio sam u prodavnici boja i lakova na barskog pijaci, gdje sam naučio da slovenački lak poznam po mirisu i ljubazno preporučim čeličnu četku po sniženoj cijeni. Firnajz i uljani razređivač, to je prolazilo kao alva, a osnovna se farba zvala minium što mi je zvučalo latinski i imponovalo dok spremah Tomu Akvinca za maturski ispit.

Filozofski nauk tog ljeta ipak nije stigao iz udžbenika, nego sam kroz krvavi rad shvatio da što više vremena provodim na poslu, manje osjećam otrovna isparenja. Pluća oguglala, bila spremna za Boksite a kamoli katedru srpskog jezika i književnosti u Nikšiću. 

Mogao sam sunuti bačvu „sintelana“, popiti „zipo“ ako treba, bildovati u svježe krečenom, zanoćiti kod Željezare, sve su to bile tričarije. Čak mi nije smetao ni tamjan kojim su okolo kadili crkvenjaci željni uticaja na studentski populus.

Bili su to dani za pamćenje, ali shvatih u subotu veče da su moje davne sposobnosti smiješne kada se porede sa nadčulnim transom dra Mugoše, medicinskog radnika i taze otkrivenog medicinskog fenomena.RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJEPrkosni Mugoša je devedeset minuta (plus sudijski dodatak) bitisao na stadionu pod Goricom, postojano kano klisurina iz panslavenskog sna. Okolo se raspadalo pet kubika grgeča, ali uzalud - jak šmek ovoga je puta naišao na jačeg šmekera. 

Potom Mugoša stupi pred kameru i reče: ja nijesam ništa primijetio, samo je fudbal bio loš. Zapitajmo se u čemu je tajna velikog fakira i fakina, kako je uspio da se ne izbljuje po tribinama i kakav je to materijal od koga je sazdan ovaj moralni gorostas. Ima li keramiku u nosu, pije li kakve praškove pa je bezosjećajan, u najboljem smislu te riječi. 

Istina, postoji bolest koja se zove anozmija, ali to je oštećenje vlakna njušnog nerva koje se javlja usljed jakog udara u glavu. Zato je očekivati da takvu muku tužilaštvo pronađe kod Mugošinog šofera, prije nego kod vrlog glavešine.

Biće da je Mugoša prosto uhvatio vazduh prije početka tekme, napregao se misleći na Vembli, i nije izdahnuo do posljednjeg sudijskog zvižduka. Tako je doskočio huliganima i postavio domaći zadatak mnogom svjetskom jogiju i gnjurcu. Možda Mugoša uopšte i ne diše! Prezreo je taj dosadni ritual još na studijama, pa samo uhvati dušak kada treba nekog da opauči. 

Ili mu je fetiš da svako jutro obiđe komšijski ribnjak na Marezi i dobro se naduva riblje ape. Tako je nabadžario plućna krila da vonj ne dopire, alveole se skupe a dijafragma ustavi komešanje u stomaku. 

Ali sada se otvara novo pitanje: ukoliko ne osjeća vonjažu crkle ribe, pati li takav respiratnorni sistem na čistom vazduhu. Možda je baš tu tajna Mugošinog stalnog mrštenja na otvorenom prostoru. Neko stručniji bi trebalo da se pozabavi ovim fenomenom. Kako god, prikazane supermoći su dobrodošle svakom gradonačelniku, makar u slučaju narandžaste revolucije, odnosno štrajka komunalaca.LAŽA I PARALAŽABudimo sada ozbiljni, mrtvi ozbiljni, mrtva-riba ozbiljni. Fotografije ne lažu, iskazi svjedoka sve dokazuju. Ostaje pitanje zašto je Mugoša javno prećutao istinu o ribi. Njegov PR rezon je prost: smrad koji ne prizna nije smrad. Zločin koji se ne prizna nije zločin. 

Mediji služe da smetaju u sprovođenju ove pobjedničke teoreme. Novinare treba lagati oko vrlo banalnih stvari. Nikad ne prevaliti preko ustiju šta se zapravo dešava. Jer ako kažete, to neko zapiše i može se upotrebiti protiv vas. 

Lagati valja najmasnije oko onoga što je pred nosom (ili u nosu). Laž oko očiglednih stvari se vrlo teško napada. Ona je bezumna i normalnim ljudima neshvatljiva. Kao takva porađa sumnju da se uopšte radi o laži. 

Dobar funkcioner se čudi drskom pitanju reportera. Dobar gradonačelnik trpi smrad, izlazi dično kao da se ništa nije desilo. On ne laže, samo mudro prećuti ono što nije laž. Sjutradan okrivi medije da su cijelu stvar izmislili, ili pakovali. 

Onda se priča vrti nekoliko dana - moja riječ protiv njihove - i tako nastaje afera. Novinari nijesu sposobni da stvari guraju do kraja. Pritom stižu nove crkotine koje opet valja negirati i tako u nedogled do posljednje ribe, sitne, krupne... 

Proteklih smo dana naučili - pedeset kilograma mrtve ribe ne smrdi. Treba da smo zahvalni što je neko smogao da nas zapuhne tako važnom istinom. Udahnimo je punim plućima i vidjećemo da nije toliko strašno biti som.

Preporučujemo za Vas