ZAPISI SA UŠĆA

Južna pruga do Hamburga

Kako tri mlade medicinske sestre odlaze iz Srbije u Nemačku, beže iz zemlje u kojoj se partijska knjižica ceni više od znanja, da li će istrpeti fantomski bol za zavičajem i kako Srbija postaje zemlja odlazećih ljudi.
1037 pregleda 4 komentar(a)
Leskovac, Foto: Shutterstock
Leskovac, Foto: Shutterstock

U zemlji Srbiji, na siromašnom jugu, u samom srcu Leskovca, nekada ponosnog „srpskog Mančestera“, sred Meke dobrog roštilja, koji se ovde zove skara, nude se besplatni kursevi nemačkog jezika. Doktor filologije i anglista Filip koji radi za školu stranih jezika kaže da je prije desetak godina dominirao engleski. U posljednjih nekoliko godina njemački je sve traženiji. Marko objašnjava da će škola uskoro organizovati kurseve u Nišu i Vranju, do kraja godine uslijediće i Pirot. Otkako Njemačka usisava kvalifikovanu radnu snagu, prije svega medicinsko osoblje iz zemalja poput Srbije, znanje Geteovog jezika postaje cjenjenija vještina od pjevušenja američkih pop hitova na engleskom.

U prostorijama škole upoznajem tri djevojke koje faktički sjede na koferima. Leskovčanka Jovana ima 24 godine, završenu visoku medicinsku školu u Ćupriji. Miljana je iz Lebana, svoju visoku medicinsku školu je završila u Nišu, ima 27 godina. I jedna i druga nose titulu strukovne medicinske sestre. Najmlađa Angelina ima 19 godina, završila je stažiranje kao medicinska sestra. Ove tri djevojke imaju nekoliko zajedničkih stvari. Prvo, za njih u Srbiji očito nema posla. Drugo, za njih u Njemačkoj očito ima posla. Treće, one su hrabre i vedre, ne žele da tavore u Srbiji i slušaju obećanja sa dnevnika. Sve tri već imaju poslodavce. Jovana i Angelina će uskoro na put za Hamburg. A Miljana je odabrala Tibingen, idilički univerzitetski grad nadomak Štutgarta.

U razgovoru sa ovim djevojkama polako se slaže slika onoga što ih je gurnulo u svijet, kao i onoga što ih je tamo privuklo.

Ovdje i tamo

U njihovom zavičaju su se stručno obrazovale da bi ih sačekala - nezaposlenost. Možda bi za njih i bilo posla da radna mjesta ne popunjavaju „kursadžije“, ljudi koji su u medicinsku branšu preskočili prečicom. Čak navode primjer čistačice iz jedne firme koja je poslije kursa postala medicinska sestra. A u Njemačkoj žele baš njih - mlade, kvalifikovane i željne da uče. Ne žele na brzinu prekvalifikovano osoblje.

To me podsjetilo na apsurdnu činjenicu da u Srbiji strane privatne kompanije rado uzimaju ljude sa diplomama državnih univerziteta, dok vladajuća garnitura popunjava državne institucije svojim ljudima sa sumnjivim diplomama još sumnjivijih privatnih fakulteta. Zašto ove tri Leskovčanke odlaze?

U Srbiji ove iznenađujuće zrele mlade osobe ne vide više sebe. Znaju da nisu same, u njihovoj okolini postoje čitave porodice koje su se spakovale i otišle. Kao i onih 415.000 građana Srbije koji su prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj između 2007. i 2016. napustili zemlju. Filip kaže da se potražnja za kursevima njemačkog naročito naglo povećala od 2015. Ništa čudno, kada se zna da ekonomski emigranti u 60 odsto slučajeva završe baš u Njemačkoj.

Pitam ove djevojke, šta misle, da li će za desetak godina i ovdje biti bolje. Ne, kažu jednodušno. Samo što će Srbija biti Njemačka. Naravno, ne po platama već po teškom manjku medicinskog osoblja. Ljude će liječiti priučeni.

Ljudi od riječi

Dvije od tri djevojke su bile na probnom radu u Njemačkoj. Da li je posao isti? I jeste i nije, odgovaraju. Tamo se plaća prekovremeni rad, posao bolničarke i njegovatelja je razdvojen. Tamo postoji puno tehničkih pomagala, posao je zbog toga manje naporan. Mjesečna karta za gradski prevoz i bonovi za bolničku kantinu spadaju u ugovorne obaveze poslodavca. U Srbiji to nije tako.

Osim toga, postoji još jedna bitna razlika. Ono što se obeća, ili ugovorom zagarantuje, to se u Njemačkoj ispuni. Sve tri dame su složne u ocjeni da im je kurs koji plaća njemačka posrednička firma iz Kelna donio samopouzdanje i potrebnu vještinu komunikacije. Znanje njemačkog jezika na nivou B1 brzo će im u novoj sredini pomoći da osjete kako više nisu potpuni stranci. Prema njihovim riječima profesionalni odnos ljudi iz firme koja vrbuje osoblje za njemačke klinike zaista ih je obradovao i fascinirao. Već oglas je zvučao bajkovito - pored besplatnih kurseva njemačkog tu su pomoć u vađenju vize, radne dozvole, pronalaženju smještaja. I sve to se ostvarilo. Doduše, taj proces zna da potraje i više od godinu dana, mora se uložiti novac u prevođenje dokumenata - to zna da košta i cijelu prosječnu platu u Srbiji. Ali sada, kada je pitanje mjeseci kada će ove djevojke otići, u njima prepoznajem lakoću koju donosi odluka u koju se tvrdo vjeruje.

One očekuju da će se brzo uklopiti i da će napredovati u poslu. Nadaju se da će stati na svoje noge i u Njemačkoj zasnovati porodice. Njihovi snovi nisu bajkoviti: normalan život i posao u okruženju koje se korektno odnosi prema profesionalnim sposobnostima.

Čega neće biti?

Neće biti ortačko-burazerskog muljanja, zapošljavanja na partokratijskim jaslama sa obavezama da se ide na mitinge zahvalnosti svojoj partiji i vođi.

Neće biti bolnog raskoraka između medijskog ružičastog mjehura i sive stvarnosti. Prestaće onaj tupi, svakodnevni osjećaj da je pojedinac zabasao u ćorsokak i da mu niotkud nema pomoći. Budućnost će opet biti zamisliva u cijelom duginom spektru, ne samo kao podvarijanta crnog i sivog.

Roditelji su podržali njihove odluke. Sigurno im nije lako. Ali znaju vrlo dobro, da Srbija njihovim ćerkama ne nudi mnogo.

Ono što mladi ljudi ne znaju, jeste da je njihova avantura doživotni izazov, jer kada jednom počneš da se približavaš zemlji koju si kao emigrant izabrao, to približavanje nikada ne prestane. Tačka B u koju želiš da stigneš nikada ne može biti isto što i tačka A iz koje si pošao. Jer si ti drukčiji, jer te putovanje i život između dva jezika mijenjaju. Cijena za to je udaljavanje zavičaja koje prije ili kasnije izazove fantomski svrab kao kod amputiranog uda. Ali ono što se zove ljudskim dostojanstvom sigurno ima zdraviji okvir u njihovoj novoj sredini. Tamo će da rade mnogo. Za bolje pare i uz bolji tretman.

Zemlja odlazećih ljudi

Mislim da će Jovana, Angelina i Miljana biti dobre njemačke medicinske radnice. Njihovim odlaskom Srbija gubi sposobne mlade žene. I njihove buduće potomke. I potomke potomaka. Cijela Srbija, cijeli Balkan prošarani su nevidljivim praznim mjestima, sjenkama odsutnih miliona ljudi koji su pobjegli od ratova, bijede i rasula. Srbija - kao i svi njeni susjedi - nije samo zemlja onih koji su ostali, već i onih koji su otišli. I koji još uvijek odlaze.

Pa sada ministar Đorđević i ostala ekipa iz Vlade mogu da sazivaju ekspertske timove u kojima će se raspravljati o tome kako da se zaustavi „odliv mozgova“. Kao da to nije odliv živih duša, naše djece. Za početak neka ukinu svoje toksično, svađalačko dijeljenje društva na „naše“ i „njihove“. Neka iz vlade izbace ministre sa falsifikovanim diplomama. Neka osposobe sudstvo da jedna školovana medicinska sestra može da obori konkurs na kojem prođe kursadžija sa njihovom partijskom knjižicom. Neka uspostave normalno školstvo i zdravstvo. To ne bi bilo dovoljno, ali bi, za početak, vratilo nadu onima koji se još kolebaju, da ostanak u zemlji nije idiotska opcija. Naposlijetku, Jovani, Angelini i Miljani kao i hiljadama drugih djevojaka i mladića mogu samo da poželim srećan put „južnom prugom“ prema sjeveru.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")