STAV

Izbor

Da bi Crna Gora mogla da napreduje i razvija se, postoje dva izbora
1273 pregleda 3 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.03.2019. 13:59h

Jedna od ključnih i osnovnih stavki u razumijevanju sebe i drugih (ostatka svijeta) je biti iskren i pošten prema samom sebi. Ako lažeš samog sebe, ako se predstavljaš za nekog drugog, a ne sebe, ako živiš u mašti i iluziji, onda i nemaš sebe, nemaš svoje ja, imaš nekog drugog, umjesto sebe. I stalno ćeš imati potrebu da tog drugog sebe potvrđuješ i dokazuješ, pa i tako da ti postove (slike, selfije) lajkuju prijatelji, na Fejsbuku, Instagramu itd.

Nevjerovatna je činjenica da ti se poznanik, recimo prijatelj-ica, naljuti i zamjeri ti što mu/joj nisi lajkovao nešto na društvenim mrežama. I ne jednom, da lajkuješ, nego svaki put moraš. Ali to su nove, do skoro nepoznate životne okolnosti na koje ćemo morati da se navikavamo, i usvajamo ih. Ako mislimo na dalje bitisanje, na društvenim mrežama.

Zato vjerujem da i drušvo, zajednica, ne samo pojedinac, mora biti otvoreno i iskreno prema sebi, ako želi neki boljitak i napredak. A, da budemo iskreni, pitanje je koliko crnogorska intelektualna (nazovi) elita želi promjene u ovoj državi, a time i napredak, potsticaj da se nešto pokrene, da konačno krene na bolje. Prije svega treba da se upitaju da li nešto ili neko može da se mijenja na bolje ako ne teče, ako je sve stalo i ustajalo, ako nema obnavljanja, ako se sve oko nas pretvara u ustajalu baruštinu, koja gotovo trideset godina stoji, ne teče.

Možda je upravo u tome ključ straha od promjena, da se ta ustajala (pomalo i smrdljiva) voda ne pokrene, da bujica svježe vode naglo ne poplavi sve, i naruši taj mir i ravnotežu, i kakav takav životni sklad.

Što se buniš ti, upita me svojevremeno bivši kolega, koji je zahvaljujući meni pošao da mi pravi društvo na jednoj međunarodnoj konferenciji. Pitanje je da li bi ikad vidio taj grad i državu da ja nisam bio pozvan na konferenciju, na kojoj sam imao predavanje, tj. prezentaciju. Njemu je bilo lijepo, jer nije imao obavezu i odgovornost, samo da jede, pije i uživa, za razliku od mene, koji sam imao obavezu i odgovornost i prema kompaniji i prema državi, koje sam predstavljao.

I ovaj primjer, slikovito i najkraće, je suština naše društvene zbilje i propadanja: država je nakon toga dala šansu (posao, privilegije) njemu, a ne meni. A jedini kriterijum koji je on ispunjavao a ja nisam je podobnost i poslušnost (i veza sa vrhom vlasti, prije svega). Ne rezultati, ne doprinosi, ne ugled i prestiž u svijetu (i to još iz nekog Montenegra za koji pola svijeta ne zna ni gdje se nalazi).

Čini mi se, utisak je, moguće i subjektivan, da je svaki dah slobode, izražen kroz slobodnu riječ, potencijalna opasnost za ovu vlast i ima negativnu konotaciju, čak i kada nije direktno uperena protiv vlasti. Šta više, može biti od koristi i državi i vlasti, ako bi se poslušalo. Dovoljan je taj dah slobode, koji otkriva slobodnomislećeg pojedinca, a ne poltrona i ulizicu, sam za sebe, da tog pojedinca svrsta na jednu stranu, ili čak i među neprijatelje države. Istina je, pak, da su neprijatelji i izdajnici relativan pojam, a često i dijametralno suprotan, zavisno od vremenskog i političkog trenutka.

Tako su, recimo, crnogorski liberali 90-ih bili izdajnici a sada su patriote. Ali današnji liberali su patriote, ne oni iz 90-ih, iako su im iste ideje i želje. Slično je i sa onima koji nisu išli da ratuju kod Durovnika i u Hercegovini početkom 90-ih, tada su bili izdajnici, danas više nisu. Zanimljivo da je samo ova 30-godišnja vlast bila uvijek na pravoj strani istorije, i tada i sada, iako suprotnoj. Ali na to se gleda kao kvalitet i vrlinu (pretvaranja, transformacije), nikako kao nedostatak i manu.

Kada bih mogao, nakon svega, da biram između vlasti (makar i sadašnje) koja će se izboriti za suštinske promjene u društvu, a koje će rezultirati osjetnim napretkom, ili opozicije (i sadašnje) koja ne bi ništa suštinski promijenila kada bi došla na vlast, izabrao bih ovo prvo - promjene sa sadašnjom vlasti. Problem je što vlast, ni jedna, pa ni sadašnja, ne želi ili ne može da išta (suštinski) promijeni, jer je prije svega fokusirana na sopstveni opstanak i očuvanje vlasti. A to onda koči napredak države, ka demokratiji, ka vrijednostima važećim u razvijenim državama.

Zbog svega navedenog, a da bi Crna Gora mogla da napreduje i razvija se, postoje dva izbora.

Jedan je da se na izborima, referendumu, izglasa doživotni predsjednik, vladar Crne Gore. I da ubuduće ne gubimo više vrijeme na tzv. parlamentarnu demokratiju i izbore, svake četiri godine. To bi omogućilo da se vlast posveti napretku države a da ne troši vrijeme i energiju, niti novac, za pobjeđivanje na namještenim i unaprijed poznatim izborima.

Drugi izbor je da se omoguće fer i transparentni parlamentarni i predsjednički izbori i da nakon izbora nova vlast, ko god to bio, omogući promjene u društvu, nezavisno sudstvo, oslobodi sve državne institucije od uticaja jedne partije, i krene u suštinske i kvalitativne promjene. Čim bi se ta nova vlast umorila i zastala, novi izbori, nova vlast, i nova snaga za dalje promjene i napredak.

I kao što rekoh na početku teksta, sve ovo (ili jedno ili drugo) bi bilo moguće i ostvarivo ako bismo smogli snage da budemo pošteni i iskreni prema sebi, i kao pojedinci i kao društvo. Ako ne, tjeraj kao i do sad, na margini Evrope, bez ikakve šanse da u skoroj budućnosti postanemo njen sastavni dio.