NEKO DRUGI

Sumrak izvršioca

Crnogorska vlast sve ove godine proizvodi sistem u kojem roditelji služeći režimu popločavaju put da im i djeca služe
14353 pregleda 39 komentar(a)
Đukanović, Foto: Boris Pejović
Đukanović, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 09.03.2019. 10:25h

Priča kruži. U ono vrijeme Branko Ćopić, omiljeni jugoslovenski pisac, padao je u nemilost vlasti. Služba mu je kao vaspitnu mjeru određivala stalnu pratnju. Ide Ćopić ulicom, budno oko za njim. Ćopić skrene, skrene i on. Ćopić stane, stane i pratnja. Jednoga dana Ćopić je prišao pratiocu. “Zašto ovo radiš”, pitao ga je. “Druže Ćopiću, imam djecu”.

Priča je vanvremenska. Na mogo načina je moguće biti izvršilac. Na različite načine se može odbiti ta uloga. O tome svjedoči minula naša sedmica. Crnogorski građani su veličanstveno oglasili da neće da budu statisti u vlastitim životima. To je najznačajnija poruka sa subotnjeg protesta u Podgorici. Statiranje je poseban, opak oblik saizvršilaštva.

Crnogorska vlast sve ove godine proizvodi sistem u kojem roditelji služeći režimu popločavaju put da im i djeca služe. Djeci roditeljskih gospodara. Autori režima žele da im moć bude samoobnovljiva kao samoobnovljivi izvori energije. Zbog građanske pobune osjećaju se iznevjereno. Uzvraćaju. Ne treba potcjenjivati ni njihovu volju, ni snagu. Ni spremnost na svaštočinstvo.

Niko od visoko pozicioniranih izvršilaca vrhovne volje nije još istupio iz stroja. Očekivano. Još je rano. Oni su dio arhitekture režima, uzidani u njega. Služe, gotovo i ne osjećajući da služe. Da osokoli sebe i druge oglasio se vrhovni tužilac Ivica Stanković. Ostaje na braniku. Nije tužilaštvo željoteka pa da pokreće istragu protiv onoga na čijoj nedodirljivosti počiva čitav svijet moći. Tužilac ima sina. Odraslog, spremnog da slijedeći vlastitu misao prkosi i autoritetu svoga oca. To je ideal svakog odgovornog roditelja. Stanković junior je očaran Migom Kurirom. Buntovna mladost.

Sedmicu su obilježili izbori u Tuzima i sve ono što se zbivalo i zbiva oko njih. Slučaj Tuzi pokazuje koliko jedan događaj u sebi sadrži različitih potencijala, i koliko od društva i političkih aktera zavisi šta će pretvoriti u život.

Dobro je što je Demokratska partija socijalista izgubila podršku većine građana u novoj opštini, u području gdje je obično imala veliku podršku. Ali, čitav onaj neprimjereni nacionalni bijes, kojim je slavljen rezultat izbora, upozorenje je za sve. Nije dovoljno osvojiti više glasova od Đukanovićeve partije da bi neko bio alternativa. Istupi nekih čelnika DF-a, natopljeni istim takvim nacionalnim bijesom, pokreću kovitlac koji nas vrti u krug. Bez izlaza.

Đukanoviću očajnički treba prilika da gubitak u kvanitetu nadoknadi dobitkom - hajdemo reći - u kvalitetu. Važnije je njemu od većine u Tuzima da se ovako uzdrman predstavi kao garant stabilnosti. Partije okupljene u Albanskom forumu, koje slave kao da su pobijedile zlog duha - osim Demokratskog saveza, koji nema poslanika u republičkom parlamentu - dio su vlasti na državnom nivou. Nema naznaka da će bez muke odatle otići. U Tuzima poslije svega može nastati velika koalicija. Ili dodatno uzburkati atmosfera, kako bi se iskreirala stvarnost da potisne onu koja nastaje na podgoričkom trgu. U oba slučaja Đukanović je na dobitku. Teško da se karte ovako slažu sjučajno.

Đukanović se ne boji međusobno zavađenih nacionalnih bjesova, već ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide, su njegovi izvršioci.

Građanski protesti se probudili ogromnu nadu da je moguće smijeniti Đukanovićev režim, a da poslije ne dođe zamaskirana prošlost, već budućnost. To nije mali poziv, ni mali teret. Na leđa građana ne treba tovariti više nego što mogu da podnesu. Organizatori protesta su dužni da vode računa o tome. Ništa se ne može desiti preko noći, treba se naoružati strpljenjem i upornošću. Zato 16. mart ne treba iščekivati kao sudbinski, Dan D. Trebaće još dana i zajedničkih okupljanja. U igri nam je sve.

Protesti mogu imati uzore u ljudima koji su nadmašili norme građanske hrabrosti. Neki od njih su došli iz policije, službe koja surovo kažnjava neposlušnost. Slobodan Pejović i Goran Stanković su prošli pakao svjedočeći istinu o zlodjelima i nasilju vlasti. Slavoljub Šćekić i Ernad Kalač su pušteni da ih strijelja mafija, jer su branili svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Dug najboljima vraćamo ako probudimo ono najbolje u sebi.

Ćopić je pratiocu, koji je imao djecu na kraju poručio: “Pa baš zbog djece, nemoj ovo da radiš”. Kad bi, pusto, novinari i ostali koji služe, mogli da zamisle šta to znači biti Olja Lakić. Imaju djecu.

(Monitor)

Preporučujemo za Vas