Kada Đukanović slavodobitno saopštava da ovi protesti nisu građanski nego politički, te da protestima nedostaje „socijalni“ momenat, imamo na sceni neznanje, bahatost i cinizam ujedno.
Kada specijalni tužilac Katnić građane naziva pomamljenima i preporučuje sadnju luka oko kuće, jer ide „mračna i teška godina“, imamo montipajtonovski iskorak u domaćoj svakodnevici. Mada, možda je Specijalni subverzivan? Možda pominjanjem luka šalje poruku demonstrantima da je vlast spremila ogromne količine suzavca? Zato je odabrao luk. Sigurno je, u radu na sebe, pročitao i autobiografiju Gintera Grasa koja se zove Ljuštenje luka - jeste da se plače, ali sloj po sloj, stigne se do kraja...
Dakle, predsjednik države koji zbunjuje i plaši građane i specijalni tužilac koji daje egzistencijalno-zemljodjelačke savjete (možda i kodirane poruke?), sa gledanjem u blisku budućnost dostojnim kakve gatare ili televizijskog proroka, to vam je najbolja slika ove vlasti. Postmoderna parodičnost ali klasična društvena malignost. Dodajte još i jednu bisernu nisku poltrona i analitičara-specijalaca, i taj grupni portret (sa Šefom) je potpun. Novi tv nastup Đukanovića očito je zamišljen kao solo tačka koja treba da ga prikaže u najboljem svjetlu - a sve je djelovalo kao splet neubjedljivih ali dobro naučenih recitacija. Želio je tv gost podsjetiti na manir britve i uplašiti građane ne bi li time smanjio broj učesnika protesta. I, ono u čemu on najviše uživa, i gdje se najprirodnije osjeća, poslao je nekoliko vrlo konkretnih prijetnji. Događaje iščekujemo.
Kao posebno „negativna“ riječ spomenuta je i Revolucija. To jeste zanimljivo: čovjek koji je odrastao uz slavljenje Revolucije, uz prigodne priredbe i sletove, takođe političar koji je na scenu stupio jednim političkim prevratom, danas tako strahuje od - Revolucije. Što se dogodilo u međuvremenu?
Zar su tako daleki dani kada je razmišljao o tome (i pisao školske „sastave“) kako je Revolucija donijela pravdu i slobodu, kako je oslobodila i modernizovala crnogorsko društvo... Zar je bilo dovoljno samo to - da se čovjek obogati, pa da počne da streca već i na pomen riječi Revolucija. Ili, pak, sluti da je njegovo bogatstvo jedno od onih koje Revolucije ne praštaju? To jeste malo nezgodno. Sjeća se on i tih pasusa iz lekcije - siromašni narod je gledao iživljavanje bogataša nastalih na narodnoj nesreći... Tako nekako je pisalo. Tada, kad kaže revolucija mislio je na slobodu, a danas kad čuje riječ Revolucija, odmah posmisli na sopstveni imetak. Kako se god zvao. E, to je razlika između golje i gazde, rekao bi neko nesklon nepotrebnim mistifikacijama.
Ali, danas on (i njegovi) drhte na pomen te riječi... Kako je neobičan put riječi i put ljudi. Revolucije su najvažnije i najuzbudljivije u mišljenju, nauci i umjetnosti. Ali, od tih revolucija moćnici ne drhte... U jednom društvu politička Revolucija je uvijek reakcija na pokvarenost i nesposobnost vlasti. Drugim riječima, kad zazire od Revolucije, ne boji se Đukanović Ajnštajna, nego Lenjina...
Neće, veli dozvoliti ni - anarhiju. Streca i od te riječi, iako, očito ne zna njeno značenje. Nije jedini.
Uostalom, ta osjetljivost za „socijalni“ momenat koju Đukanović pokazuje, mora da je ostatak iz mladalačkog doba. On je dobro znao kako se upotrebljava „socijalni“ momenat da se završe (tuđi) nacionalni poslovi. Zato danas misli da iza svih protesta stoji ista prevara.
Nedostaje mu i crnogorska zastava na protestima, veli. Njemu, koji je nekada hapsio zbog te zastave (1992). Ipak, neka pogleda malo bolje. Dok traje pobuna, svako lice na ulici Slobode je prava crnogorska zastava.
Bonus video:
