“Ja sam političar uvjerenja, a ne konsenzusa. Konsenzus je proces u kojem se odbacuju uvjerenja, principi i temeljne vrijednosti, da bi se postiglo nešto što niko ne spori i u što niko ne vjeruje.” (Margaret Tačer)
Od konstituisanja „knap“ parlamenta, novembra 2016. godine, opozicioni poslanici su ulazak u poslaničke klupe uslovili održavanjem prijevremenih, odnosno vanrednih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, koji bi se, prema njihovim uslovima, održali zajedno sa predsjedničkim izborima 2018. godine. Iako je to pokazatelj da su opozicione partije već tada brinule o predsjedničkim izborima, tek krajem 2017. godine počele su da razmišljaju o iznalaženju zajedničkog nestranačkog kandidata za predsjednika Crne Gore. U vezi sa tim pitanjem su se lideri partija sastajali, pregovarali i sa pojedinim nestranačkim ličnostima razgovarali.
Crna Gora je kontinuirano u fazi izbora, što pažnju građana odvraća od sumorne stvarnosti - uvećanja stope nezaposlenosti i siromaštva, raznih koruptivnih afera, ubistava i diverzija, stalnog zaduživanja države, rasprodaje prirodnih resursa, iseljavanja stanovništva, pada nataliteta, lošeg stanja u zdravstvu i školstvu..., i svega drugog što „krasi“ balkanski “Monte Karlo”. Htjeli to ili ne, većina građana je ispratila tok kandidovanja svih predsjedničkih kandidata.
Dugi pregovori o zajedničkom nestranačkom predsjedničkom kandidatu i uzajamna optuživanja među pojedinim opozicionim subjektima, napravili su zbrku među članovima tih partija i opozicionim biračima uopšte, tim više što je bojkot parlamenta djelimično uticao na stanje unutar opozicionih partija, jer dio članstva svoje izabrane predstavnike želi da vidi u parlamentu.
Od četiri opozicione političke partije, koje imaju svoje predsjedničke kandidate, njih tri su osnovane u periodu između dvoje predsjedničkih izbora (između 2013. i 2018. godine), a od sedam političkih subjekata koji su podržali zajedničkog kandidata, njih četiri je osnovano 2015. godine. Osvrt na rođendane partija govori koliko smo u Crnoj Gori zaljubljeni u politiku i, istovremeno, potvrđuje tezu da se mnogima bavljenje politikom debelo isplati. Ono što je dobro jeste pojava mladih ljudi na političkoj sceni Crne Gore, jer npr. Skupština, bez dijela opozicije, podsjeća na podružnicu penzionera.
Dok predsjednički kandidati pišu svoje programe, lideri opozicije propagiraju “okupljanje za stolom”, kako bi dogovorili modele nastupa na lokalnim izborima u Podgorici i drugim gradovima. Spominju “prodor među apstinente”, zaboravljajući na činjenicu da prvo moraju okupiti sopstveno članstvo, i to ne formalnim obećanjima i uzajamnim prepucavanjima, nego akcijama na terenu i dobrim, ostvarivim izbornim programima.
Ako je liderima trebalo toliko dugo vremena da se ujedine oko nestranačkog kandidata, koliko li, tek, treba vremena da se dijelu birača strpljivo objasni kako da prilikom glasanja “zaborave” na svoje ideološko opredjeljenje. Naši lideri, manje-više, žive u uvjerenju da članovi partija na čijem su čelu, kao i njihovi simpatizeri, olako i bezrezervno izvršavaju njihove odluke?!
Iako želim promjene, smatram da glasanje nije spontan čin, jer birači, itekako, razmišljaju!
Bonus video:
