Pramac škunera „Merito“ oštro je sjekao talase u blizini ušća Bojane. Kapetan Naporeli je čvrsto stezao kormilo, dok mu je brada nestašno lepršala pod snažnim udarima vjetra, a slane kapi mu se sa svakim novim naletom zabadale u oči. Pa ipak, želio je da po cijenu života oplovi tanku liniju „podijuma“ na kojem su rijeka i more „plesali“ u vječnom nastojanju da se dopadnu jedno drugome. Zato i nije pretjerano mario da li bi se vlasnik broda - Antun Alegreti iz Trogira složio s tim njegovim naumom. Moguće je da ne bi, pogotovo jer se „Merito“ te večeri prevrnuo, a zatim i potonuo u nemirnoj delti Bojane.
Zbilo se to u kišnu jesenju noć, godine 1858. U isto će vrijeme u Istočnoj 20. ulici u Njujorku zakmečati maleni Tedi, budući 26. predsjednik SAD - Teodor Ruzvelt, dok će na Cetinju vojvoda Mirko Petrović, brat knjaza Danila i otac Nikole - budućeg kralja, ispisati završne stihove „Boja na Kolašinu“, još uvijek pod utiskom trijumfa nad Husein Pašom na Grahovcu (gotovo pola godine ranije).
I tako je zaslugom broda „Merito“ (u prevodu Zasluga), koji se prevrnuo u delti rijeke Bojane, nastala čuvena Ada. Ne naravno odmah, već nakon nekoliko decenija svakodnevnog taloženja granja, trske, mulja i pržine oko potopljene škune. Riječ je o prirodnom procesu koji će dr Maksut Dž. Hadžibrahimović, moj profesor Makso iz ulcinjske srednje „Bratstvo-jedinstvo“, kod kojeg sam polagao malu maturu na temu geoloških karakteristika ulcinjskog primorja, označiti kao „djelovanje fluvijalne akumulacije“. („Osnove za razvoj boravišno-rekreativnog, kupališnog i nautičkog turizma u Ulcinju“, Titograd, 1992, str.103).
Prolazile su godine i decenije, mijenjali se društveni sistemi i nazivi država, a Ada Bojana se pretvarala u poznati raj za bjelosvjetske nudiste, beogradske džetsetere (one alternativnijih svjetonazora) i ljubitelje netaknute prirode. Isto to je manje-više predstavljala i u vrijeme samoupravnog socijalizma kada su turisti iz Njemačke (od aprila do novembra) vršili desant na ovo rječno ostrvce.
Još se sjećam, premda ne sa previše izraženom nostalgijom, perioda prije izgradnje mosta, kad se na Adu prebacivalo uz pomoć skele.
Egzotika takvog vida saobraćaja bila je umnogome pojačana osjećajem da se prelazi na onu drugu, zabranjenu i mističnu teritoriju gdje su se Adami i Eve iz čitavog svijeta kupali ko od majke rođeni. Mada apsolutno nesvjesni činjenice da to čine samo nekoliko pješčanih metara iznad blaženopočivših kostiju kapetana Naporelija i istrulih dasaka broda „Merito“.
„Što ćeš! Sudbina moj tata!“, kazao bi Veljko Mandić u „Lepoti poroka“ - filmu Živka Nikolića čija se radnja vrti upravo oko Ade Bojane, kuma Žorža i Mire Furlan.
Vijest da Ada Bojana svake godine ostaje bez parčeta obale, te da će restoran na plaži (a možda i cijela plaža) otići pod vodu, isti dakle onaj restoran gdje smo jednog ljeta slušali beogradsku grupu „Babe“, a gdje je jednog drugog ljeta Vesko svirao s Furdom - legendarnim bubnjarom „Korni grupe“, zatekla me u potpunosti nespremnog da sve to sagledam kao dio neumitnog prirodnog procesa.
Umjesto toga, proradila je tipična tranzicijska paranoja. Jer prvo što sam pomislio nakon što sam pročitao vijest da Ada Bojana polagano nestaje, jeste da vlast namjerno uništava „biser Jadrana“ kako bi ga budzašto prodala nekom pajtosu za jedan euro. Eto kako na čovjeka mogu djelovati višedecenijski procesi burazerskog kapitalizma koji kod njega izazivaju hronični nepovjerljivitis prema vlastima. Mada, koga zmija peči…
Da sam kojim slučajem vjerski fanatik povjerovao bih da se sam gospod Bog razljutio na narod koji je dozvolio nesmjenjivoj vlasti Crne Gore da godinama prepušta Adu Bojanu zubu vremena, pa je zbog toga podigao nivo mora koji će ostrvo u cijelosti potopiti. Međutim, ništa od vjerskog fundamentalizma i zapitanosti da li je nakon 160 godina svevišnji po drugi put smjestio kapetanu Naporeliju.
Stoga problemu Ade Bojane prilazim isključivo sa stanovišta racionalne i nadasve umjereno fanatične kritike burazerskog kapitalizma. Istog onog kojim upravljaju, što bi rekao general Blagoje Grahovac - „banditosi“. U tom smislu, i u strogo materijalističkom maniru, primjećujem da iz godine u godinu propadaju bungalovi na Adi Bojani, da rđa nagriza metalne elemente - ograde, tende i tome slično, te da teniske terene halapljivo proždiru makija i drugo mediteransko rastinje.
A to me volens-nolens upućuje na zaključak kako se u svemu tome ponajmanje radi o božjem gnijevu, a mnogo više o oprobanom scenariju „svevišnjih“ povlašćenih pojedinaca i interesnih grupa koji opšte dobro zajednice zanemaruju i uništavaju zarad lične koristi. U međuvremenu, prirodni procesi kao da idu naruku burazerskim malverzacijama i zanemarivanjima Ade Bojane, (ili će tek ići), bar dok se stvari ne oposle na vrhu.
Naime, u privatizovanim balkanstanima vladaju političke kamarile koje šire nepokolebljivu vjeru u izbavljenje koje jedino mogu obezbijediti kontroverzni investitori - pajtosi, iz čega zapravo proishodi spinovani zaključak kako je samo privatni kapital sposoban da spriječi nestajanje Ade Bojane, što naravno nije tačno. Jer Ada je prije svega zajedničko dobro svih građana, ali i nacionalno blago Crne Gore o kojem bi se trebala starati državna vlast kao servis građana.
Međutim, vlast ne funkcioniše kao servis građana! Pa ukoliko se dogodi da takav jedan pseudoservis Crne Gore stavi Adu Bojanu na tender, u skladu s principom „ako je već potapa more bolje je da je mi za ogroman novac utopimo“, tada će Ada definitivno ostati bez duše koju na sreću još uvijek posjeduje te će onako modernistički bezdušna i sterilna, nalikovati bilo kojoj drugoj svjetskoj destinaciji namijenjenoj elitnom turizmu.
Narod će, razumije se, ostati bez izuzetnog dara prirode, a da nevolja bude veća, neće imati koristi od eventualne privatizacije nudističkog kompleksa pošto će se od elitnog turizma novac isključivo prelivati u privatne džepove investitora i njihovih pajtosa iz državnog i partijskog vrha.
Jer tamo gdje vladaju privatni interesi, ondje ne postoji briga za opšte dobro zajednice, te se narodni novac samo na kašičicu usmjerava ka narodu, a trebalo bi da se sliva u slapovima, upravo kroz raznorazne olakšice, povlastice, socijalne i populacione politike, zdravstvo, obrazovanje, komunalne usluge... Tako je svuda gdje postoji javni interes i odgovorna vlast koja radi u korist opšteg dobra i funkcioniše kao servis građana! Tako je svuda gdje nepokorni građani ne poistovjećuju sebe sa podanicima koji daju prećutnu podršku onima koji vladaju na nedemokratski način. A kad čovjek postavi pitanje zbog čega se mora pokoravati državnoj vlasti, ili zbog čega ta ista vlast ne čuva Adu Bojanu od propadanja (ili bilo koji drugi biser prirode), on time potvrđuje da je na dobrom putu građanskog sazrijevanja (da ne kažem otrežnjenja).
Nego, da li je možebiti upravo građanska nezrelost inspirisala de-pe-es-ovsku vlast da za bezmalo trideset godina vladanja ne vaspostavi u Crnoj Gori luksemburški standard života? Vjerovatno da jeste. Uostalom, vlast je ogledalo naroda, srećom, ne i vascijelog.
Naime, uvijek će postojati kritična masa osviješćenih građana koji će smatrati da poslušnost prema vlastima treba prihvatiti samo kao cijenu za opšte dobro u kojem će i sami uživati. Ali, avaj, briga za opšte dobro ne postoji - što građanima onda daje legitimno pravo da čak razmišljaju i u pravcu vaninstitucionalnog smjenjivanja vlasti koja ne radi u njihovu korist. Pošto u takvom društvu zapravo ni institucije ne postoje - izuzev na papiru, a što umnogome olakšava moralnu dilemu kod bogobojažljivih građana.
Ukoliko je more za trideset godina skratilo Adi Bojani obalu za 80 metara, a građani Crne Gore za trideset godina Milove vladavine skratili sebi život za 80 mjeseci, onda je krajnje vrijeme da se nešto preduzme u cilju saniranja štete. Za početak, da se na ulcinjskom kružnom toku podigne spomenik kapetanu Naporeliju, a da se u Podgorici nesmjenjivi Milo konačno pošalje u nezasluženu penziju. I to, sine ira et studio, što bi rekao Tacit, odnosno, bez mržnje i naklonosti - nepristrasno i objektivno. Civilizovani smo ljudi!
Bonus video:
