Među svim vijestima oko trke za novog predsjednika Crne Gore, zaglušujuće buke eksplozivnih naprava koje redovno bude Podgoričane ovog varljivog marta, kome ni meteorolozi ćud potrefiti ne znaju, vijest o pola vijeka postojanja i rada poslastičare “Dijana”, porodice Pecović, djeluje nestvarno. Priča da od jedne poslatičare živi dvadesetak ljudi koji redovno primaju plate, imaju osiguranje, ne strepe od otkaza, a uz to zaslađuju živote Podgoričana 50 godina, djeluje poput nestvarnog marcipana koji se topi u ustima. Željni smo takvih vijesti, u ovim vremenima kada nas mediji obasipaju prognozama kome Zapad brani da uđe u predsjedničku trku, ko mu odgovara, čije je carstvo ugroženo, koliko će kandidata imati crnogorska opozicija... Kad nas umjesto zvona sa Sat kule, bude eksplozije bombi, priča o pola vijeka jedne male porodične fabrike kolača vam dođe kao kiseonik roniocu kome ponestaje vazduha.
Porodici Pecović ne treba reklama, ova priča više treba nama Podgoričanima da imamo primjer jedne zdrave male firme u kojoj su svi zadovoljni, i gazde i zaposleni. Radnici zaposleni u poslatičarnici će i jutro nakon izbora krenuti na posao i stvarati slatke delicije kojima je teško odoljeti, bez obzira ko će biti novi predsjednik Crne Gore. Pola vijeka majstori u toj malenoj firmi su svakog dana na ispitu da ugode mušterijama i zato sudbina te male fabrike ne zavisi od toga ko će pobijediti u predsjedničkoj utrci. Lijepo bi bilo da u Podgorici postoji još 50, 100 firmi poput ove, pa da nam izbori budu stvarno izbor, a ne da nam ih predstavljaju kao borbu u rimskom Koloseumu.
Prije pola vijeka Tomo i Slavica Pecović su preko Morače otvorili svoju poslatičarnicu “Mladost”, bio je 28. mart 1968. godine, a nakon četiri godine preselili su se naspram Autobuske stamice i otvorili “Dijanu”. Prvo su ispekli zanat u Hotelu “Crna Gora”, kod majstora Bogdana Vrbice, a gdje bi drugo. Radili su udarnički, često im je bilo naporno da od poslatičarnice dođu do svoje kuće na Draču, pa su spavali na vrećama. Bureci, kolači, sladoled… bili su neodoljivi za Podgoričane iz te male porodične radionice. To povjerenje između Pecovića i mušterija bilo je na svakodnevnom iskušenju, ali je izdržalo pola vijeka. Dolazili su majstori iz Makedonije, sa Kosova, otvarali poslastičarnice, ali se malo ko održao u ovom poslu. Otvarale su se grčke poslatičare, bile hit, pa se zatvarale nakon pola godine. Pecovići su opstali onako kako se jedino moglo, radom i poštenim odnosom i prema mušerijama i prema zaposlenima u firmi, za koje kažu da su njihova najbolja reklama. Držali su se zanata, uvodili i novine. Desetak ljudi iz te porodične firme je otišlo u penziju, radnice su u posljednjih nekoliko godina rodile osmoro djece… Kada su Tomo i Slavica otišli u penziju, posao su nastavili sinovi Nikola i Zoran.
Priča o ovoj familiji je priča o jednom gradu u kome su se poštovale komšije, kumovi, i to su zadržali i u ovim nespokojnim vremenima. Pecovići su u privatni biznis ušli za vrijeme socijalizma, ali odnos prema poslu i radnicima nijesu mijenjali ni kad se promijenio društveni sistem. Kako im je to uspjelo, njih treba pitati. Jedno je sigurno, više su uradili za grad od mnogih političara koji su odlučivali o njegovoj sudbini i razvoju.
Priča o poslastičari “Dijana” asocira me na onaj Šobićev stih: “A zar ne bi bilo ljepše sad, misliti na vinograd, u ljubavi biti s njime, čuvati ga zime…”
***
Varljiv ovaj mart - meteorolozi najave kišu, drhte mještani kraj Bojane i Skadarskog jezera, onda morska plima nagrne, potopi budvanski Stari grad, kad se ona povuče, evo kiše, sunce i jugo ugrabe po pola dana…
U proteklih mjesec dana u Podgorici su aktivirane eksplozivne naprave ispred nekoliko lokala i kuća. Osim optičarske radnje Miloševića na Gradskom stadionu, na meti bombaša bili su noćni klub “Čokolada”, diskoteka “Beagle”, kuća Nebojše Matovića u podgoričkom naselju Dahna, automobil Ivice Toškovića... Policija istražuje sve ove incidente.
Upravo onog jutra kada je bomba bačena na Gradski stadion, iz Glavnog grada je saopšteno da će Fudbalski savez Crne Gore, uz podršku evropske kuće fudbala, u narednom periodu rekonstruisati podgorički fudbalski hram u vrijednosti do milion eura. Rekonstrukcija podrazumijeva postavljanje novih ulaznih kapija na svim sektorima stadiona, uvođenje sistema elektronskog očitavanja ulaznica, zamjenu postojećih stolica, poboljšanje uslova za rad novinara, kao i, ukoliko se za tim ukaže potreba, nadogradnju postojećeg video nadzora. Saopštenjem na svježe oštećenje uzrokovano eksplozijom tog jutra.
Vrijeme je predizbornih obećanja, tenderi pljušte na sve strane, kao i onaj u kome se nudi zakup i postavljanje šanka na gradskoj plaži Galeb, a Morača bije s brijega na brijeg…
I ovog jutra, kao u predhodnih pola vijeka, majstori u poslastičari Pecovića pripremaju slatke delicije, bureke i kolače. Kad to znate, bude vam lakše, kao da imate dobro sidro u ovoj oluji zamornih i loših vijesti koje nas bombarduju i koje svakodnevno slušamo. Neka samo mijese…
Bonus video:
