Anglo-američki svijet, nekada jarki svjetionik “vladavine zakona”, klizi ka ustavnom haosu. U SAD, administracija predsjednika Donalda Trampa testira otpornost sistema kontrole i ravnoteže do krajnjih granica. U međuvremenu, debate o članstvu u EU u britanskom bregzitu prijete da podijele zemlju ili da je, još gore, pocijepaju na djelove.
Iako i SAD i Velika Britanija imaju previše različite ustave - počev od toga što je jedan pisani a drugi ne - oba u sebi sadrže suptilnu interakciju formalnih zakona i neformalnih normi i konvencija. Upravo zbog toga nema jasnog tumačenja člana 50 Lisabonskog sporazuma EU koji definiše proces putem kojeg država članica može napustiti blok. Isto tako, nema nedvosmislenog odgovora na Trampovo pitanje, koje se čulo tokom drame oko Mjulerovog izvještaja, da li je tajni dogovor sa Rusijom tehnički nezakonit. Oni koji su pisali odgovarajuće zakone, savjesno ispunjavajući svoju obavezu, nikada nisu mogli ni pretpostaviti da će do sličnih situacija doći.
Ali, bez obzira na to što je malo ko očekivao današnju ustavnu konfuziju, mnogi od problema vezani su za preovlađujuće naglašavanje vladavine prava u zapadnoj pravnoj nauci. Iako vladavinu zakona s pravom treba smatrati trijumfom, pogrešno je misliti da se takvo stanje stvari uzimati zdravo za gotovo.
Oholost liberalne pravne misli pretpostavila je će, čim bude ustanovljen, režim vladavine prava praktično zauvijek ostati samoodrživ. Ali ustav sam po sebi može garantovati kohezivno društvo isto koliko i bračni ugovor može obezbijediti cjeloživotnu istinsku ljubav i epsku romantiku. Obaveze se moraju ispunjavati da bi dogovoreno funkcionisalo u sreći, miru, prosperitetu i sigurnosti. Društva, kao i parovi, imaju korist od obnavljanja svojih zavjeta.
Potresi koji se dešavaju u ustavnom poretku sa obje strane Atlantika svjedoče o fundamentalnim nedostacima naše teorije o institucijama. Liberalni legalizam ponosan je na svoju vrijednosnu neutralnost i na to što se u njegovom centru nalaze uglavnom ljudi vođeni sopstvenim interesima. Ali, u ovom trenutku, te pretpostavke je teško pomiriti sa važnim aspektima ljudske prirode.
Pravila imaju znatno više šansi da dovedu do rezultata ako pozivaju na ono što psiholozi nazivaju “moralnim mehanizmom”. U shemi, koju je nobelovac sa Prinstona Danijel Kaneman dao u svojoj knjizi Misliti, brzo i sporo, to znači pozivanje na “Sistem 1” - čovjekovo mišljenje zasnovano na emocijama i instinktima i “Sistem 2” koji je racionalniji i logičniji. Osim toga, praktično uvijek akcentujući “ja” na štetu “mi”, liberalna teorija ignoriše činjenicu da su ljudi po svojoj prirodi inherentno i fundamentalno društveni i tako rizikuje da se ono proročanstvo ispuni samo od sebe. I zaista, rad biloga Džozefa Henrika pokazuje da je sposobnost za saradnju glavna snaga koja je pokretala naprijed evolicioni proces čovjeka.
Ipak, sve više činjenica svjedoči da u velikim društvima nije jednostavno održati saradnju među ljudima. Moja empirijska istraživanja pokazala su složenost pokušaja da se uspostavi pravni poredak u postkolonijalnim zemljama ili u zemljama sa prelaznom ekonomijiom. U oblasti kognitivne nauke, evolucioni psiholog Robin Danbar tvrdi da ljudski mozak može optimalno da obradi društvenu mrežu koja se sastoji od najviše 150 ljudi. To ne znači da je bilo kakav pokušaj stvaranja širokih struktura uprave osuđen na propast. Kako tvrdi Ara Norenzajan u svojoj knjizi Veliki bogovi, religiji su bili potrebni vjekovi da bi se uspjelo u tom pravcu. Naravoučenije je da je čak i u sekularnom kontekstu stvaranje zajedničkog narativa krajnje važno za davanje podrške institucijama. Prema Danbaru, takav narativ, kao i bilo koji drugi emocionalno izražen odnos ili prijateljstvo, mora biti podržan činom zajedništva - uključujući čak i smijeh i pjevanje. Harvardski psiholog Steven Pinker tvrdi da je široko rasprostranjeno prosocijalno ponašanje je moguće, ali ga treba „probuditi“ kulturom koja se aktivno obraća „najboljim anđelima naše prirode“.
Premijerka Novog Zelanda, Džasinda Ardern, pokazala je nakon martovkih terorističkih napada na džamije u Kajčesteru da politički lideri mogu mnogo učiniti za stvaranje osjećaja zajedništva. Nažalost, intitucije u SAD i velikoj Britaniji ignorisale su rastući raspad građanskog društva iako je to prije dvije decenije dokumentovao harvardski politikolog Robert D. Patnam u knjizi sa znakovitim naslovom Kuglati sam (Bowling Alone). U rezultatu, zakon je sveden na sistem nemoralnih ograničenja koje je moguće zaobići. Uprkos poznatoj izjavi bivše britanske premijerke Margaret Tačer, nešto što se zove društvo - postoji. Ali, ako uporno usko gledamo institucije koje su lišene društvenog konteksta rizikujemo da ih učinimo suviše rigidnim da bi preživjele. A bez osjećaja zajedništva ustavi mogu postati opasno krhki - naročito onda kada populistički lideri raspiruju plemenska osjećanja u žurbi da popune prazninu koja se pojavila u društvenim vrijednostima.
Sarkazam političara, kao što su Tramp ili avatar bregzita Najdžel Faraž, predstavlja ozbiljnu opasnost institucije koje dugo postoje. I Americi i Britaniji sada su potrebni lideri koji posebnu pažnju posvećuju kulturi saradnje, a ne takmičarskoj “trci do dna”, i aktivno podstiču kolektivni kredo.
Zapad mora manje fetišizovati formalne institucije a više promovisati građansko prijateljstvo. Treba da stavimo blaži naglasak na procedure, a jači na ljude. Kad se vladavini prava udahne duša onda možemo započeti dugi proces obnove i ozdravljenja naših političkih sistema.
Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
