VIŠE OD RIJEČI

Hoking

Pripalo mu je da bude javni simbol nauke u doba nenaklonjeno nauci. U vrijeme povratka feudalnih manira moći, ali i u vrijeme velikog povratka Mraka i Neznanja
75 pregleda 36 komentar(a)
Stiven Hoking, Foto: Reuters
Stiven Hoking, Foto: Reuters
Ažurirano: 31.01.2019. 16:35h

Mudrac u kolicima. Nakon Ajnštajna niko nije imao takvu javnu auru naučnika-mudraca od više vrste... Kao i u slučaju Ajnštajna, u oblikovanju takve slike mediji su odigrali presudnu ulogu ne zazirući ni od mističkih nijansiranja, obično generiranih neshvatanjem.

Priča o vitalnosti duha, i bukvalno. Duh zarobljen u tijelu zarobljenom u kolicima. Jejts je, kao krepki starčić, zapomagao - za kakvu olupinu je vezana moja duša. Pred Hokingom bi morao da zaćuti.

Njegova Kratka istorija vremena je knjiga koja je umnogome promijenila javnu percepciju najsloženijih naučnih problema. Iznad svega, njegova elegancija u mišljenju i humor, tako britanski, kojeg se nije odrekao do posljednjeg daha.

Onako u kolicima, ljudi su ga doživljavali gotovo kao neku vrstu mašine, tehnološkog kentaura. To je pogodovalo jednoj osobenoj imaginaciji, povodom Hokinga. Kao i za druga Tita, mnogi su vjerovali da je - podmetnut. Što god to značilo.

Veličanstvena je bila njegova ne samo naučna, već i njegova najličnija borba. Da ne pristane na realnost sopstvene dijagnoze. Kakve bi se sve teorije mogle izvesti iz njegovog života. Uprkos svemu, boriti se.

Na koncu, nije li i čovjek jedan kosmos, jednako taman i nespoznatljiv. I beskrajan, kao njegova žudnja. Na tom „crnom igralištu“ Hoking je odigrao neke od najljepših poteza koji pripadaju ljudskom kao takvom.

Takvim svojim stavom prema bolesti, učinio je i da se dobrim dijelom u javnosti promijeni odnos prema osobama sa invaliditetom. Da i u najtrvđim glavama popuste predrasude. Zato je dobro što su temelji modernog duha pravljeni u Atini, a ne u Sparti: tamo Hokinga zasigurno ne bi ni bilo. Sparta može da rodi samo fašizam.

Kada je početkom dvadesetog vijeka otkriven kvantni svijet naučnici su shvatili, gotovio sablažnjeni, da taj svijet radikalno maloga počiva na drugačijim fizičkim zakonima od ostatka kosmosa. Hoking je vjerovao da je moguće doći do Teorije svega, teorije koja bi ujedinila ta dva nepomirljiva „seta zakona“. To je otvorilo vrata teoriji struna i drugim zanimljivim i značajnim uvidima. Teorija svega, Sveti gral nauke, most koji spaja nedodirljive svjetove relativističkih i kvantnih razmatranja i uvida u prirodu onoga što nas okružuje.

Ali, tu je fascinantno nešto drugo. Nauka je, za mnoge neočekivano, otišla ka polu neizrecivog, ka čistoj poeziji... Moderna nauka ušla je zahvaljujući i njemu u zone koje nadilaze klasičnu racionalističku retoriku. Gotovo da je povodom nauke uradio ono što i Hajdeger povodom filozofije: saopštio da poslije nekih granica samo poezija može dokučiti istinu. Utisak je da dalekosežnost ali i subverzivnost ovakvog stava još nisu na pravi način shvaćene.

Pripalo mu je da bude javni simbol nauke u doba nenaklonjeno nauci. U vrijeme povratka feudalnih manira moći, ali i u vrijeme velikog povratka Mraka i Neznanja. Posebno je upečatljiv gnjev koji je izazvao svojim ateističkim tezama. Premda je njegov zaključak - u nastanku svijeta dovoljni su fizički zakoni, nije potreban Bog - vrlo elegantno skrojen, bez želje da povrijedi svijest vjerujućih, reakcije su bile - i jesu, čak i ovih dana - žestoke. Jedan od “komentatora” na portalu pojasnio je da je Hoking odavno hologram pomoću kojeg NASA i Pentagon propovijedaju ateizam i nauku. Ako sam dobro zapamtio, ali, to je uglavnom, to...

Očito je, naime, da u čitavoj ovoj konzervativnoj mobilizaciji koja obilježava naše vrijeme, ateizam dobija etiketu protivnika broj jedan. Izlazak iz referentnog okvira religije posebno ljuti današnje političke lidere i njihove raspamećene birače, uplašene za svoje egzsitencije. A čim nešto nervira svjetsku malograđansku internacionalu, mora da je odista vrijedno...