UKRŠTANJE KULTURA

Koje su granice masovnih protesta u diktaturama

599 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Reuters
Ilustracija, Foto: Reuters

Hongkong nije Peking. A 1. jul 2019. nije 4. jun 1989. Prije svega, nasilje u Kini iz 1989. u potpunosti je dolazilo od vlasti; demonstracije koje su nekoliko nedjelja trajale u Pekingu i drugim gradovima sve vrijeme su bile nevjerovatno mirne. Skoro isto tako bilo je i u Hongkongu sve dok nevelika grupa mladih demonstranata nije izgubila hladnokrvnost i započela demoliranje zgrade Zakonodavnog vijeća.

Masovne demonstracije koje su zahvatile Hongkong posljednjih sedmica isprovocirane su predlogom zakona koji omogućava ekstradiciju iz grada u matičnu Kinu. Zakon je opozvan, na neodređeno vrijeme, već nakon prvih protesta. Od tada je nastavak demonstracija motivisan gnijevom zbog pooštrenih ograničenja koje nameće Komunistička partija Kine (KPK).

Protesti na Trgu Tjananmen iz 1989. počeli su kao poziv KPK-u da obuzda korupciju među činovnicima i omogući šire građanske slobode - slobode koje je već imalo stanovništvo Hongkonga (čak i tokom kolonijalne vlasti). Kineska vlada obećala je da će te slobode ostati Hongkongu i nakon što je Britanija predala kontrolu nad gradom 1. jula 1997. godine. 

Sada je to obećanje dovedeno u pitanje.

Bez obzira na sve te razlike, postoje i važne sličnosti između događaja 1989. i današnjih protesta. Kao i tokom Tjananmena, masovni protesti u Hongkongu nemaju očigledne vođe. I to je sasvim namjerno. Protestni pokreti nisu političke partije sa njima svojstvenom hijerarhijom. A upravo zato je teško staviti pod kontrolu taktičke razlike među demonstrantima.

U junu 1989, kada je postalo jasno da kineske vlasti nemaju namjeru da odgovore na zahtjeve demonstranata, i kada je scenario nasilnog gušenja bio sve vjerovatniji, neki aktivisti su savjetovali obazrivost i predlagali studentima da se raziđu kućama i spremaju se za bitku neki drugi put. Drugi su, međutim, smatrali da treba da se bore ili da umru. Ako vlasti izaberu krvavo nasilje, onda će tako i biti; to će samo ogoliti krvožedne temelje nelegitimnog režima.

Prevladalo je ovo posljednje mišljenje i pored žestokog protivljenja starijih disidenata koji su imali više iskustva sa antivladinim protestima i koji su često bili žrtve njihovih surovih posljedica. Jedni su simpatisali studente, ali su bili sigurni da će, ako demonstracije dođu do nasilnog kraja, biti isprovocirana još surovija represija. Pokazalo se da su bili u pravu. Čak je i u demokratskoj zemlji prilično teško ostvariti neki efekat putem uličnih protesta. U SAD su održavane gigantske demonstracije protiv rata u Vijetnamu 1960-ih, ali bilo je potrebno još mnogo godina da vlada, najzad, prekine taj brutalni i besmisleni konflikt. Godine 2011. pokret “Okupiraj Volstrit”, tokom kojeg je i staro i mlado protestovalo protiv ekonomske nejednakosti u SAD, izazavao je simpatije, ali je jaz između bogatih i siromašnih do sada postao samo još dublji.

Ipak, u liberalnoj demokratiji javno mnjenje je važno. Može zatrebati neko vrijeme, ali će na kraju demoktarska vlada biti prinuđena da čuje svoje građane pa makar i radi toga da bi bila ponovo izabrana. Ipak, ono što može funkcionisati protiv demokratske vlasti, u uslovima diktature ponekad nema čak ni mogućnost začetka.

Na primjer, u vrijeme Mahatme Gandija Indija je bila kolonija, a ne demokratija, ali je krajnja instanca vlasti u Britanskoj imperiji bila demokratski izbrana vlada u Londonu koja je morala da uzima u obzir javno mnjenje. Upravo zato su Gandijevi protesti imali određeni efekat. Ipak, Gandi je bio toliko siguran da su njegove nenasilne metode jedini način borbe sa represivnim vlastima, da je pozvao Evropljane da započnu istovjetno mirno protivljenje Hitleru. To je bio krajnje nepraktičan predlog.

Hongkong nikada nije bio demokratija. Ali pošto je bio britanska kolonija do jula 1997. grad je imao neke odlike demokratske uprave - recimo, relativno slobodnu štampu i pouzdan, nezavisan sudski sistem. U nekim aspektima Hongkong se nije mnogo promijenio od trenutka predaje grada čiju su godišnjicu zvaničnici Hongkonga obilježavali dok su demonstranti lomili vrata gradskog parlamenta. Hongkong je i sada poluautonomna kolonija, iako je ovog puta imperijalna vlast diktatura koju nije briga za slobodu štampe ili nezavisnost sudija, a da o javnim protetsima i ne govorimo.

Jedan od očajničkih gestova ljudi koji su okupirali gradski parlament u Hongkongu bilo je isticanje zastave stare britanske kolonije. Bila je to najveća uvreda koju su mogli sasuti u lice Narodnoj Republici: bolje je biti i kolonija koju kontrolišu stranci nego biti pod vlašću kineske vlade koja se poziva na legitmnost na principima nacionalizma i etničkog ponosa. Glavno pitanje za građane Hongkonga je sljedeće: mogu li metode, efikasne u uslovima demokratije, funkcionisati u uslovima diktature čak i ako je riječ o relativnoj (i brzo opadajućoj) autonomiji.

Postoje očigledne granice mogućnosti pritiska na bilo koju vladu Hongkonga s ciljem da se udovoji javnom mnjenju. Muškarce i žene koji su izabrani (maksimalno tijesnim brojem birača) za rukovodstvo Hongkonga - prethodno bira kineska vlada. Volju takve imperijalne vlasti nije ništa lakše odbiti nego što je to bilo moguće pod vlašću Britanaca.

Postoji, međutim, mala šansa da se građani Hongkonga izbore za promjene. Javno mnjenje nije u stanju da smijeni komunističku vlast i izabere drugu. Ali Kina teži ka određenom nivou respektabilnosti u svijetu. Ako izvede tenkove kako bi ugušila proteste u Hongkongu, Kina će izgledati vrlo loše (mada to ne znači da vlast to neće i učiniti ako odluči da nema drugih varijanti).

Demonstracije u Hongkongu već su prinudile prvog čovjeka gradske administracije Kerija Lama da opozove nepopularni zakon. Ipak, protest može biti efikasan samo pod uslovom da ostane miran. Većina ljudi u Kini, čak i oni koji nisu naročito zadovoljni današnjim režimom, bila je užasnuta scenama nasilja i nereda - Kinezi su ih se i previše nagledali u prosljednjih sto godina. Ako masovni protesti u Hongkongu prerastu u haos, u Kini će malo ko simpatisati demonstrante, a funkcionerima KPK će biti mnogo lakše da uguše te proteste uz primjenu maksimalne sile.

Copyright: Project Syndicate, 2019.