POZDRAV DOMOVINI

Pendrekom po svetosavlju

Uz kralja, koji je posijedio na tronu i prestolonasljednika umornog od čekanja da ga zamijeni, Vesku od Mojkovca nije trebalo puno mudrosti da preuzme titulu viteza
9967 pregleda 62 komentar(a)
Veselin Veljović, Foto: Boris Pejović
Veselin Veljović, Foto: Boris Pejović

Istorija će pamtiti da se Crna Gora zvanično vratila u srednji vijek, dok je drugi saharski talas harao Evropom poput kuge. Godinu nakon uspješnog brisanja 1918. i pojave cetinjskog tajnovidca, država je ponovo ušla u doba junaka, proroka i sveštenika bundžija. 

Uz kralja, koji je posijedio na tronu i prestolonasljednika umornog od čekanja da ga zamijeni, Vesku od Mojkovca nije trebalo puno mudrosti da preuzme titulu viteza. Kao i svaki srednjovjekovni junak, zaprijetio je pendrekom i odsijecanjem glave, čim je kralj pokazao gdje se krije aždaja. Od tada svetosavci u kraljevini više ne spavaju mirno.

Pažljiv istoričar će zapisati i da su svetosavci bili već dobro organizovani, kada je kralj krenuo na njihove hramove. Dok je prvi vitez vitlao pendrekom, Nemanjići su se uveliko okupljali po državi i širili nekretnine i vozne parkove. Zakidali su državnu kasu za poreze gore od kumovskih kompanija, dok je prestolonasljednik iz narodnih takulina cijedio suvu drenovinu da bi li platio autoput. Dizali su svetosavci zgrade i hramove gdje im se sviđalo, a građevinskih inspektora i bagera plašili su se koliko Vesna Ustava.

Sposobni da dignu narod na noge brže od serdara iz Demokratskog fronta, branili su arheološke ruševine i novogradnje od Svača do Tivta. Samo zbog njihove kuraži, mnogom ministru autoritet je padao na vrhu Rumije, a kralj čitao demantije Vaseljenske patrijaršije. 

Poštovaoci Nemanjića su za to vrijeme jačali veze po regionu i svijetu i, kako kralj reče, čuvali granice susjedne države. Prije nego se Vesko sjetio da izvadi pendrek, briselski ćesari su u izvještajima upozoravali da ostroški i morački klan polako nadilaze Škaljarce i Kavčane, samo što ne pucaju - već bacaju anateme. Ukazivao je Brisel i da su svetosavci duboko umiješani u političke partije i medije, koliko i gazde jednog podgoričkog kafića i grada na sjeveru države.

Dvor je ćutao, kao Ivan kad se pomene zaboravljena petlja, a organizacija Nemanjića je jačala. Kada je prestolonasljednik najavio vraćanje svetosavskih hramova u državne skute, vrag je već odnio šalu. Zato je Vesko zaprijetio da će pendrekom odbraniti državu i destilovati istoriju od Nemanjića.

Ako Crna Gora nastavi da živi srednjovjekovnu bajku, vođa svetosavaca će na isukani pendrek odgovoriti okupljanjem trupa. Ojačan duhovima Inka pokupljenim na turneji po Južnoj Americi, podići će barjak Nemanjića i udariti na protivnička utvrđenja. Dok se Venecijanska komisija i Vaseljenska patrijaršija za njega budu borile zakonima, prvosveštenik će kralju prijetiti partijama i narodom. A ako je vjerovati prorocima iz kraljevih novina, Moračanin u mantiji bi ovoga puta mogao u svom taboru okupiti i vaskoliku opoziciju bez manjina.

Ohrabren anketama CEDEM-a i povratkom kraljevine u srednji vijek, mogao bi pokušati da vodi državu kao crnogorski sveci i pjesnici prije njega. Dok pjena od mora bude spirala auru mladog mesije a liderke učile politiku, crnogorski prvosveštenik može opoziciji ponuditi pobjede pa tek onda da rješava podjele. Da odbrane svetinje i preuzmu kraljev tron bez tehničke vlade i reformi izbornih zakona. Osim pomoći nebesa, na ruku mu idu i čarobne moći kojima jedini može da ujedini pravoslavnu većinu i probudi svetosavce u kraljevoj partiji usnule od 1996.

Ali Crna Gora, čak ni u bajci, nije kraljevina u kojoj se bude reformisani prinčevi ratova za mir a čarobnjaci troše magije na demokratiju i blagostanje. 

Nikad nije bila ni država u kojoj se nebeski i zemaljski zakoni potiru, a prvosveštenici odavno ne sjede na njenom tronu. Iako se rado vraća u slavnu prošlost, nije više ni zemlja u kojoj je obaveza potegnuti iz izvađenog levora. Umjesto toga, u novoj srednjovjekovnoj Crnoj Gori vrhovne sudije se bave modom, dok bogati bezbjednjaci vraćeni iz penzije gledaju kako klanovi jačaju. 

Birači više vjeruju crkvi nego državi, a partijski rejtinzi zavise od raspoloženja prvosveštenika. Tužioci vjeruju taliku i nebeskim silama više nego dokumentima i dokazima, a kafedžije uređuju medije koji sve više liče na oglasne table.

Vlada obećava ujedinjenje crkava, umjesto da čita upute briselskih mudraca. Država traži nazad hramove, dok prodaje rijeke, šume i morsku obalu. Iz srednjovjekovne Crne Gore građani bježe u inostranstvo, a oni manje srećni gledaju glavne policajce kako se bave istorijom dok zemljom krstare sumnjivi šleperi i automobili lete u vazduh.