STAV

Liječenje je stvar vremena, a u nekim slučajevima stvar prilike

2062 pregleda 3 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Migracije stanovništva, razmjena kapitala i roba odavno su trend u razvijenom svijetu koji nije zaobišao ni Crnu Goru. Odlazak ljekara je nešto što je realno i normalno, jer svi težimo da živimo dostojanstveno, sa manje stresa i više poštovanja, a na koncu svega intelektualac želi da na bolje promijeni i materijalni status.

Mora se misliti na održivost zdravstvenog sistema iz kojeg sve više ljekara odlazi. Najosjetljiviji dio sistema je prehospitalna medicina, jer od nje zavisi kako će pacijent biti tretiran i u gradu i na selu, i, ukoliko je vitalno ugrožen, ko će ga i kako što prije zbrinuti i transportovati u referentnu zdravstvenu ustanovu.

Problem odlaska ljekara aktuelan je i u razvijenim zdravstvenim sistemima u kojima sam se usavršavao (Izrael, Austrija, Rusija) i u onima u čiju se reorganizaciju već sada ulaže novac (Uzbekistan). Odgovoran sistem stvara modele prilagodljive za sve scenarije, jer je zdravlje pacijenta na prvom mjestu a jedan ljudski život nema alternativu, jer čovjek je potencijal, bogastvo jedne države.

Možemo li iz postojećih resursa nadomjestiti nedostatak osoblja, ekipa i ljudstva uopšte, tako što ćemo reorganizovati sistem, doedukovati postojeći školovani kadar, učiniti ga funkcionalnim dijelom sistema zdravstva? Vrlo je moguće, ako se ugledamo na zemlje koje su to već uradile i u velikoj mjeri ublažile trend odlaska.

U Izraelu sam imao priliku vidjeti kako su organizovali hitnu pomoć i napravili funkcionalan model koji na vrlo profesionalan način tretira pacijenta. Uloga tradicionalne hitne pomoći u Izraelu dodijeljena je Magen David Adom-u (Davidovoj crvenoj zvijezdi), koja je 2006. internacionalno prepoznata kao Nacionalna organizacija Crvenog krsta Izraela.

Medicinski radnici u MDA su najvećim dijelom medicinski tehničari, vozači tehničari i paramedikusi. Paramedikusi su edukovane osobe s licencom, odnosno prošle su odgovarajuću obuku za rad u hitnoj službi i uglavnom nisu medicinske struke, ali mogu biti. Postupaju po jasno utvrđenim protokolima i odrađuju sve propisane procedure zbrinjavanja hitnog pacijenta do najbliže bolnice, kao što to danas kod nas rade ljekari opšte prakse i ljekari specijalisti urgentne medicine.

Jasnom strategijom i sagledavanjem trenutne pozicije prehospitalne medicine kao i njenog učinka, iz korpusa volontera Crvenog krsta (po posljednjim podacima u Crnoj Gori ima 2.000 aktivnih, od čega 1.500 obučenih) možemo aktivirati i u procesu pristupanja EU i prihvatanja standarda obučiti i imati paramedikuse, a iz korpusa školovanih medicinskih tehničara sa visokom medicinskom školom imati obučeni kadar koji će prehospitalnu medicinu podići na respektabilan i svima dostupan nivo.

Većina razvijenih zemalja u hitnoj pomoći nema ni jednog doktora ili ih ima vrlo malo. Činjenica je da u Crnoj Gori nikad nije dovoljno timova koji će hitno izaći na teren i spašavati živote, pa moramo biti svjesni da u sistemu nešto treba mijenjati i prilagođavati ga savremenim tokovima u svijetu.

Reorganizacijom postojećeg sistema prehospitalne medicine potrebna pomoć bi bila dostupnija svima i vrijeme pružanja htine pomoći bi se značajno skratilo.

Pored nacionalnog dispečerskog centra potrebno je formirati i regionalne dispečerske centre. Oni bi koordinisali većinu regularnih poziva, dok bi nacionalni centar nadgledao regularne operacije i aktivirao se u slučajevima masovnih nesreća. Na poziv bi se javljao medicinski tehničar ili paramedikus u najbližem regionalnom centru i nakon identifikacije vrste poziva, on bi aktvirao odgovarajući protokol. Nekoliko ljekara bi bilo stacionirano u nacionalnom centru i učestvovalo bi u konsultacijama i logistici.

Stalnim kampanjama trebalo bi motivisati uključivanje mladih ljudi u volonterske aktivnosti, iz kojih bi kasnije regrutovali profesionalni kadar. Biti dio sistema Hitne pomoći za mlade ljude predstavljalo bi izuzetno afirmišući korak u profesionalnoj karijeri.

Sadašnji sistem i organizacija prehospitalne medicine zamara zaposlenog i iscrpljuje svoje ljudske resurse a odgovoran posao koji se obavlja bez laboratorijske i ultazvučne dijagnostike, predviđene crnogorskim zakonima i standardima EU, dodatno ugrožava i zaposlene i pacijente.

Izjednačavanje posla ljekara opšte prakse i specijaliste, inicira potrebu za promjenama ustaljenih normi koje su van standarda medicinske prakse. Prije nego što prihvatimo standarde EU kojima težimo, treba napraviti jasan uvid u patologiju stanja koja tretira prehospitalna medicina i broj oboljelih na određenoj teritoriji, pa tek tada odlučiti da li u nekoj sredini možemo imati hitnu pomoć ili ne, s obzirom na broj stanovnika.

Zakon je jasno definisao da je prehospitalna medicina posebna oblast zdravstvene djelatnosti koja se obavlja na primarnom nivou, organizuje se radi preduzimanja neophodne i neodložne medicinske intervencije, čije bi nepreduzimanje ugrozilo život i zdravlje građana ili izazvalo trajno oštećenje. Međutim, organizaciona šema te oblasti mora biti održiva, funkcionalna i podređena potrebama stanovnišva jedne države. U Izraelu sam vidio i izuzetnu patriotsku motivaciju i timski rad - kvalitet koji prevazilazi granice zdravstvenog sistema i osjeća se na svakom koraku. Profesionalno duboko vjerujem da je to moguće i u Crnoj Gori.