EVROPA KOD KUĆE I VANI

Serija poraza Borisa Džonsona

Tri poraza u dva dana: britanski parlament je donio zakon protiv bregzita bez sporazuma i glasao protiv novih izbora. Da bi nametnuo izbore, britanski premijer Boris Džonson mora da krene drugim putem...
846 pregleda 0 komentar(a)
Džonson, Foto: Reuters
Džonson, Foto: Reuters

Tako, naravno, ne može da se vlada. Protiv premijerove volje, parlament je u utorak preuzeo dnevni red Donjeg doma, u srijedu je doneo zakon protiv Bregzita bez sporazuma sa EU, da bi naposljetku odbio zahtjev premijera Borisa Džonsona da se raspišu novi izbori.

Premijer nema većinu u Donjem domu, to je jasno. U međuvremenu mu fali najmanje 29 glasova. Nije čudo da se odustalo od otpora zakonu kojim se odgađa bregzit. U Londonu je saopšteno da Džonsonov kabinet više ne namjerava da blokira zakon u Gornjem domu parlamenta.

Šta su poslanici postigli?

Opozicioni poslanici su u zaključnoj debati naglasili da djeluju iz osjećaja odgovornosti za svoju zemlju, pa donose zakon koji Džonsonu vezuje ruke i sprečava ga da nametne izlazak iz EU bez sporazuma sa Briselom. A pobunjenici u redovima torijevaca koji su prešli na stranu opozicije ostali su pri svom stavu do kraja. Oni ionako nemaju šta da izgube. Premijer ih je nakon poraza u glasanju bez oklijevanja izbacio iz partije.

U međuvremenu je zakon u Gornjem domu, gdje će poslanici odani Džonsonu pokušati da odgode usvajanje postavljajući predloge za izmjenu ili koristeći filibaster - vremenski neogranično vrijeme za raspravu. Ali i u Gornjem domu postoji značajna većina protiv Bregzita bez sporazuma. Na koncu će zakon biti usvojen. Potom će stupiti na snagu čim ga kraljica formalno potvrdi.

Da li taj zakon može da ispuni svoju svrhu? Postoje i sumnje, jer su Džonsonove izjave o tome protivrječne. S jedne strane on kaže da ni u kom slučaju neće zamoliti Brisel za produženje roka za Bregzit, ako do 17. oktobra ne bude postignut dogovor. S druge kaže da će se držati zakona.

Brojni su poslanici laburista poput Lize Nendi koji su sumnjičavi: „Prethodnih nedjelja sam naučila jednu stvar o Borisu Džonsonu - ne možete vjerovati ni jednoj jedinoj riječi koju izgovori“. U principu, svi očekuju da će premijer pokušati da izbjegne obaveze iz zakona.

Novi izbori, ali kada?

Za premijera je najjednostavnije da iznudi nove izbore. On je trenutno „hroma patka“ na svom položaju. Ako bi pobijedio na izborima mogao bi da ukine zakon koji je on zlobno nazvao „zakon o kapitulaciji“. Time želi da sugeriše da zakon predstavlja popuštanje pred Evropskom unijom. Pri tome postoje šefovi država, kao što je francuski predsjednik Emanuel Makron, koji gube strpljenje sa britanskim problemima i žele brz bregzit.

Džonson želi izbore 15. oktobra, dva dana prije odlučujućeg samita EU. On namjerava da ispuni svoje obećanje da će „po svaku cijenu“ napustiti EU 31. oktobra.

Laburisti su u vezi sa terminom izbora podijeljeni. Njihov šef Džeremi Korbin rekao je da će pristati na izbore kada zakon o zabrani izlaska iz EU bez sporazuma stupi na snagu. To bi moglo biti sljedećeg ponedjeljka. Za razliku od njega, njegov zamjenik, Džon Mekdonel naglašava da doduše želi nove izbore, ali da se premijeru ne može vjerovati, pa bi on izbore omogućio tek poslije evropskog samita. Termin je odlučujući i djelovi opozicije pokušavaju da sačuvaju svoju prednost u odnosu na premijera.

Najkasnije sljedećeg ponedjeljka opozicija bi morala da se dogovori oko termina izbora, i tada bi Džonson morao da postavi novi zahtjev, koji se može usvojiti prostom većinom. Inače bi morao da vrati poslanike koje je poslao na prisilni odmor, što bi donekle predstavljalo blamažu. Džonson se ruga laburistima i izaziva ih riječima: „Politički nije održivo da je Laburistička partija toliko prožeta strahom da odbija raspisivanje izbora“.

Haos kod torijevaca

Izbacivanje 27 poslanika, među kojima su neki pravi veterani partije, uzburkalo je u srijedu duhove. Akcija je bila toliko brza i bezobzirna da su drugi konzervativci reagovali sa zakašnjenjem. Poslije sastanka poslanika iz zadnjih redova upućeno je pismo Džonsonu u kojem se od njega zahtijeva da još jednom preispita odluku. Među pobunjenicima je i Nik Soums, unuk Vinstona Čerčila, koji je Džonsonu uputio ironičnu poruku: „Uvijek sam vjerovao u to da se rezultat referenduma mora poštovati. Glasao sam za Sporazum o bregzitu, za razliku od mog prijatelja, premijera ili šefa poslaničkog kluba ili drugih članova kabineta koji su nas inspirisali čitavom serijom nelojalnih postupaka pod Terezom Mej“.

Rut Dejvidson, šefica škotskih torijevaca koja je dala ostavku, objavila je na Tviteru: „Za ime Boga, kako je moguće da u konzervativnoj partiji nema više mbesta za Nika Soumsa?“

Džonson je na jednom televizijskom kanalu lio krokodilske suze: „To su moji prijatelji, nije mi zadovoljstvo da ih izbacujem“. Ispravna rečenica bi glasila „to su mi bili prijatelji“.

Džonsonov plan

U glavne dugoročne ciljeve Džonsona spada, sasvim maoistički, i kulturna revolucija u njegovoj partiji. On razara konzervativce tako što odbacuje umjerene ili previše liberalne poslanike, odane tradiciji. Premijer želi da pretvori partiju u desničarsku populističku narodnu stranku. Na izborima namjerava da pobijedi sa jednom jedinom temom - bregzitom. Ideja je da se predstavi isto tako nepopustljiv i tvrd kao vođa pokreta za britansku nezavisnost Najdžel Faraž. Ako mobiliše sve pristalice bregzita, Džonson računa sa pobedom. Ipak, neće sve ići tako glatko. U Škotskoj bi po prvim anketama torijevci bili zbrisani i izgubili bi 10 od ukupno 13 mandata. Pitanje je da li bi u drugim djelovima zemlje birači slijedili novi radikalni kurs. Snaga Džonsona je u slabosti njegovog političkog konkurenta. Džeremi Korbin je od izbora 2017. na kojima je poražen od Tereze Mej dopola potrošen politički lider. On bi za Džonsona bio lak protivnik posle laburističke neodlučnosti oko bregzita koja je laburiste koštala teških gubitaka na izborima za Evropski parlament. Ipak, pobjeda Borisa Džonsona nije sigurna. Doduše, torijevci prema posljednjim anketama imaj blagu prednost, ali četiri nedjelje do mogućih izbora su u ovim okolnostima veoma dug period u britanskoj politici.

(Deutsche Welle)