Krilate glasnice bogova Iride objaviše tužnu vijest da je 15.08. ove godine napustio pozornicu života i preselio se u sjećanje Marko Lazarević, jedan od najistaknutijih, najmudrijih i najzaslužnijih crnogorskih pravnika na razmeđi dva posljednja vijeka. Ovog temeljitog stručnjaka jurisprudencije i jednog od najboljih zakonopisaca kao najsloženijeg i najsuptilnijeg stadija u procesu formiranja sistema društvene regulacije putem prava, odlikovala je široka erudicija kojoj njegova iskonska skromnost nije dala da pređe granice njegove lične uljuđenosti, dobrote i altruizma, a što je u svojoj profilaksi pravne kulture duboko spoznao gnoseološku kauzalnost društvenih normi, temeljno jurisprudencije kao nauke o pravu koja počiva na stubovima teorije prava, filozofije prava, etike, logike, istorije civilizacije, socioloških, ekonomskih i psiholoških disciplina, a sama struktura naučnog i svakog drugog silogističkog mišljenja treba da se oslanja na metode logičkog, mjerljivog i provjerljivog neXus causalisa (lanac uzročnosti).
Rođen je 1941. u Rogamima, Piperi. Nakon završene gimnazije u Titogradu, diplomirao je studije pravnih znanosti na glasovitom Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1962. kao najmlađi crnogorski diplomirani pravnik.
Ugledni, mudri, tihi, skromni Marko Lazarević, znao je da vrijeme nije factum brutum, već promjena, kretanje, razvoj i proces, pa je pogled u budućnost svojstven samo mudrim ljudima kao što je bio on, a mudri ljudi su oni što putem idu a u vjekove gledaju - jedinstvo značenja u strukturi vremena i bića, pa je kao učeni pravnik smatrao da svaka norma, pogotovo juristička, treba da odgovara Bogišićevoj ideji sume prilika, potreba, nazora, navika, promisli, opstoja, obrta i svijesti o pravednosti koja se sastoji u tome da ono što je umno dobije svoju egzistenciju (Platon), oslanjajući se na praiskonske stubove ljudske blagodeti - slobodu, jednakost, poštenje, čovječnost, humanost, rado se pozivajući na Hegela, da je ideja prava ideja slobode, i na G. Radbruha, da je ideja prava - ideja pravde. Po ontološkoj strukturi domaće crnogorske pravice, kao temeljnoj aksiološkoj vrijednosti sveukupne njene tradicije, istorije i običajne autonomnosti, stoji iskonsko načelo čovječnosti: zakon koji ne čuva pravdu nije zakon.
Markov istinski nativizam, kao urođena duševnost, blagorođe, uljuđenost, tihost u oratorijumu i blagi izraz tuge, kao autentični simboli mudrosti i plemenitosti, bio je među rijetkim koji je znao da riješi aporiju kao neobjašnjivi apsurd protivurječnosti kojom se iskazuje saznanjem i potvrđuje empirijskom istinom da je čovjek u ulozi djelatnika uvijek na tankoj niti vinosti i nesavjesnosti, dok je čovjek kao pasivni posmatrač a priori nevin i savjestan, ali obzorje logosa i praksisa ispisuje veliku humanističku poruku: Ljudsku povjesnicu su stvarali djelatnici, a ne posmatrači - kako reče Gete. Lazarević je bio oličenje homo noumena, mislećeg bića, a to je ona persona čiji stvaralački dar i umijeće kreiraju društvene i ljudske vrijednosti, čineći ih uzvišenijim, nadrastajući njihovu genealogiju, porjeklo i prirodu, pa se od naučenih vještina djelatnog života - vita activa, preobražavaju u misaoni život - vita conteplativa, ostavljajući stvaralačke vizije, djela i poruke novim naraštajima.
Lazarević bio je dugogodišnji pomoćnik i zamjenik republičkog sekretara za zakonodavstvo, eskpert za ustavno-pravni sistem, privredno zakonodavstvo i sistem javne uprave, jednog od najuglednijih resora egzekutive i legislative od sredine 70-ih godina u sistemu socijalističke Crne Gore, koja je oblikovala plejadu najznamenitijih crnogorskih pravnika u oblasti nomotehnike, izrasle na školi elegantne jurisprudencije humanističke orjentacije koja je na čovjeka gledala kao na cilj, a na opšte dobro kao kaegorički moralni imperativ, među kojima ovom prilikom, dužnog sjećanja radi, pominjemo Mihaila Nikolića, Radojku Stamatović, Jakšu Markovića, dr Rajka Milovića, a koji su izašli ispod učenog rukolada najznamentijeg crnogorskog pravnika, dr Mijata Šukovića, koji je epistemološki oblikovao crnogorsku školu zakonodavne tehnike. Na toj dužnosti Marko je nastavio svoju profesionalnu karijeru i poslije 1989. i rušenja samoupravnog socijalizma, u čijoj supstancijalnoj biti je autonomija ljudskog bića (autos - sam, nomos - pravilo), što u osnovi znači esenciju čovjekove suštine da sam upravlja svojom sudbinom i položajem, a ne drugi putem sistema heteronomije (heteros - drugi, nomos - pravilo), kao i u obnovljenoj nezavisnoj Crnoj Gori, u kojoj je svojim ugledom posijao plemenito sjeme znanja, poštenja, sposobnosti i mudrosti, stavivši pečat na svoju radnu biografiju dužnošću predsjednika Komisije za javne nabavke odakle je otišao u zasluženu mirovinu, sa koje distance možemo reći: ko je jači od svojih prohtjeva, toga čovjekom zovu. A upravo takav bio je, u moralnom smislu, naš Marko Lazarević, koji je znao da kaže: Opinio multipleX, patria una - mišljena su različita, a domovina je jedna. Zbog toga: Non morituri sui monumentum, reliquint - ne umire onaj koji ostavlja djela. Marko Lazarević nije umro, on je otišao - non obit, abit.
Vođen moralnom pobudom koja u potpunosti oslikava strukturu njegovog bića koje nije bolovalo od sindroma karijerizma, materijalnih i drugih interesa, Lazarević je odbio (1993.) prijedlog tadašnjeg predsjednika RCG da bude izabran za sudiju Ustavnog suda CG, temeljeći svoje odbijanje na principijelnoj aksiologiji tadašnjeg ustavno-pravnog i političkog položaja CG kao geografske provincije sa prerogativima izborne jedinice čije su kompetencije suverenosti u cjelosti inkorporirane u okvirima ondašnje SR Jugoslavije, kao velike Srbije. Primjer dostojan viteške časti u teškim vremenima kada su se grabile političke i materijalne sinekure.
Ispraćen je bez službenog memoratio oratoria, a vječnim snom počivaće u svom zavičaju kraj svojih glasovitih predaka - prvaka, slobodara, junaka, partizanskih ustanika, kulturnih i duhovnih stvaralaca. Salvo honore, salvo respectum.
Bonus video:
