Korpa

Objasnili su zastrašujuće jasno: njihova ideja o našim životima podrazumijeva „minimum a ne optimum“. Time je sve rečeno, i to je suština.

Odabran je model kao da se hrane logoraši. Minimum kalorija za elementarno funkcionisanje. Uvjeren sam da su slične liste postojale i za tzv. radne logore ili u gulagu... Nema to veze sa nutricionizmom, to su perverzije moći.

Tempom gram dnevno za jedan burek treba vam oko dvjesta dana, bezmalo sedam mjeseci. Poslije još dva mjeseca za čašu jogurta i eto sitosti. Bar do Nove godine, a onda će svakako - gozba.

Ostavimo sada bizarnosti po strani: nevjerovatan je cinizam moći koji se ukazuje iza ovoga. Njihov zadatak, njihova javna obaveza je da pričaju o nekakvoj besmislici, sasvim apstraktnoj, koja se zove „potrošačka korpa“. Ja tu priču u dnevnicima slušam još od vremena socijalizma. I tada je mirisalo na prevaru. Sa ljudskim likom. Ali, ovo je nešto drugo: vlast koja je dobrim dijelom zaslužna za osiromašenje građana, maše jednom ovakvom statističkom figurom. I sve ti prosto - dok nisu počeli objašnjavati. Tu je počeo cinizam na kvadrat. Tome dodajte statistiku. Odavno opasan par. Odmah se ukazuje i ključna riječ, ona koja ujedinjuje ovo dvoje - cinizam i statistiku: metodologija.

Obratite pažnju na polemike i analize - ključno pitanje je metodologija. Znači - prevara. Recimo - aktuelna korpa, koliko sam shvatio, ne sadrži izdatke za stan, tako da ovi fiktivni gramojedci i ne žive nigdje nego može biti lebde oko nas. To su slobodnolebdeći objekti jednog suludog cinizma.

Žargonski izraz „dobiti korpu“ (odbijenica od žuđene djevojke) nekada je bio prisutniji nego pomenuti birokratski žargon (potrošačka korpa). Ne znam da li je ova žargonska korpa preživjela do danas. Ali jeste neobično: kakvu god potrošačku korpu da isporuče, nema korpe od građana...

Jedna od stvari koja me uvijek iznova nervira, posebno u susret kakvim masovnim izjašnjavanjima, je upotreba pojma „tradicija“. Izvan smislene zone - način na koji pamtimo umjetnost, (odabrano) rodoslovlje na koje se dodajemo, eliotovski kazano - a ponajprije u tzv. političkom govoru, ova riječ je postala prazna, to će reći opasna floskula. U uobičajenoj interpretaciji naših političkih mislilaca to je neki idilični prostor, nešto lijepo samo po sebi, tamo vlada vječito proljeće, to su himalaji časti... Projekcije malograđanskog raja, u najkraćem.

Na koncu, ova i ovakva „potrošačka korpa“ uklapa se u crnogorsku „tradiciju“ (da se poigramo tom vrstom apsolutizacije kolektivnog iskustva) - jer, u najznatnijem dijelu svoje istorije ovaj narod je gladan.

„Tradicija“ je ovdje i nasilje od svake vrste - od porodičnog do plemenskog, hajdučkog, razbojničkog... Posebno je „u duhu tradicije“ nasilje vlasti. Ta tradicija se najbolje održava i najbrižnije njeguje. Sve to je „naša tradicija“. Stoga bi bilo lijepo da političari, posebno mlađi, porazmisle kada odluče da se kače na „tradiciju“.

Na koncu, gotovo svi fašistički diskursi počinju prizivom na tradicionalne vrijednosti a završavaju nasiljem. Ta je utvara po Evropi posijala više grobova nego mnogi krvavi vojskovođe...

Jer, u suštini, CG o kojoj se govori, koju svi želimo, makar deklarativno - zemlja pravde, zemlja otvorena prema svijetu i upućena na najvažnije civilizacijske tokove, nema mnogo toga zajedničkog sa ovdašnjim iskustvom koje obično nazivaju “tradicijom“.

I da, još jedna crnogorska „tradicija“ je žilava - vlast koja se sprda svojim građanima. Kao što i ova tanušna „korpa“ lijepo svjedoči. Do posljednjeg grama. Ali ne bureka, već - samopoštovanja.