S proljeća 1971. godine, grupa Crnogoraca i Crnogorki koji žive i rade u Detroitu, odlučila je da osnuje Američko-crnogorsko kulturno-prosvjetno društvo “Lovćen”, u kome će, kako su istakli, raditi na okupljanju našeg naroda i očuvanju crnogorskog imena među drugim nacionalnostima i nacijama u Detroitu. Inicijativni odbor u sastavu: Vlado i Nikola Šarčević, Ljubo Mijač, Rade i Ana Đurović, Savo Radulović, Đuro Drešić, Danilo Usančević i Slavko Bojičić ubrzo je sazvao širi skup Crnogoraca i Crnogorki i u prisustvu blizu stotinu iseljenika i njihovih potomaka, proklamovao fomiranje Društva “Lovćen”. Izabrana je uprava od sedam članova, a prvi predsjednik bio je Vlado Šarčević. Naslijedio ga je Špiro Kašćelan, a zatim je dugi niz godina, “Lovćen” vodio Ljubo Mijač.
Crnogorci su stizali u Ameriku još prije 1869. godine; nastanjivali se najčešće u rudarskom Hazletonu đe i danas postoji crnogorsko groblje. Zatim su kasnije mnogi radili u Detroitu, centru američke automobilske industrije, u kome je već od 1912. živio znatan broj crnogorskih iseljenika. Početkom 1916. osnovali su Crnogorsko udruženje i pokrenuli neđeljni list “Crnogorski glasnik”. Početkom dvadestih godina formiran je u Detroitu i Crnogorski prosvjetni klub, a 1933. je u ovom gradu osnovano Udruženje Crnogorki… Ljubo Mijač, jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik “Lovćena”, došao je u Ameriku kao tridesettrogodišnjak iz rodnog crmničkog Utrga, 1967. godine, noseći u sebi stari zavjet crnogorskih iseljenika: poštuj tuđe, a svojim se diči. Zaposlio se kao električar u detroitskom “Krajsleru”.
Nije uvijek lako u velikom, širokom svijetu. Da bi prehranio porodicu, Mijač je katkad radio po dva, pa i tri posla.
A ljubav prema rodnoj Crnoj Gori bila je jača od svega.
- Cio rad Društva “Lovćen” išao je na okupljanju našeg iseljeništva, na humanim i rodoljubivim akcijama, na prosvjećivanju našeg članstva, da ne zaborave svoje porijeklo, jezik, tradiciju i običaje. Sve priredbe “Lovćena” bile su izuzetno posjećene i to smo smatrali velikim našim moralnim uspjehom - zborio je Ljubo Mijač. - Publika je znala da nijedan član Društva nema nikakve materijalne nagrade za svoj rad, da se strogo vodi računa o svakom centu, poklonjenom ili zarađenom, da se troši samo u svrhe koje su pravilima predviđene i neophodne za dalji rad i opstanak Društva. Svake godine, tradicionalno, organizujemo i „Crnogorsku večeru“, naš čuveni banket...
Izuzetno cijeneći rad crnogorskih iseljenika, manifestacijama „Lovćena“ redovno prisustvuju visoki zvaničnici države i Detroita, predstavnici američkog društvenopolitičkog života, te legendarna crnkinja Erma Henderson, gradonačelnica Detroita, zatim Jack Faxon, senator države Mičigen, koji je „Lovćenu“ 3. novembra 1993. uručio Special Tribute, specijalno priznanje za uspješan rad. - Ne poznajem mnogo Crnogoraca, ali za one koje sam upoznala, mogu reći da su odlični radnici i ljudi. Rade uglavnom u automobilskoj industriji, dobri su radnici i dobri članovi naših sindikata - pričala mi je gradonačelnica Henderson. - Izuzetno je važno što se iseljenici podsjećaju svoje istorije i kulture i to je doprinos američkoj kulturi i istoriji, odnosno doprinos etničkih grupa Amerike…
Pokretali su mnoge humane i rodoljubive akcije; skupljali novac za prugu Bar-Beograd, za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Kao prvu pomoć postradalom području od zemljotresa u Crnoj Gori 1979, članovi “Lovćena” su skupili 30.000 dolara. Svojevremeno, poslali su iz Detroita osam tona sanitetskog materijala i ljekova; pomagali Crkvu. Na jednoj zabavi u Detroitu, Ljubo Mijač je prikupio blizu četiri hiljade dolara za Dječji dom u Bijeloj. Dao je lični prilog od hiljadu dolara za spomen-dom i vodovod u selu Podgor…
„Lovćen“ je jedan od pokretača i nosilaca Susreta iseljenika iz Crne Gore u Americi i Kanadi, koji se od 1983, u jesen, održavaju godišnje naizmjenično, u Njujorku, Detroitu, Čikagu i Torontu. Tokom Petih susreta, 1987. imao sam čast da pred hiljadu iseljenika, predstavim monografiju “Lovćena” koju su priredili Ljubo Mijač i Margita Radulović-Fišman, povodom sedamnaestogodišnjice rada Društva “Lovćen”.
- Ovakvi skupovi oplemenjuju našu dušu i rađaju nova poznanstva i prijateljstva - govorio je Ljubo Mijač. - Susreti nijesu politička organizacija, već kulturni i humanitarni skup. Moramo ostati jedinstveni i nastaviti sa ovim lijepim skupom. Moramo zadržati stare i stvarati nove prijatelje. Jedna mudra američka poruka glasi: “Ujedinjeni stojimo, podijeljeni padamo”.
Mijač je uporno pronalazio i posjećivao stare crnogorske iseljenike, pa je u Detroitu, početkom 70-ih, upoznao devedesetpetogodišnjeg Mašana Vukašinovog Ćetkovića i uvrstio ga među počasne članove “Lovćena”. Ćetković je u Ameriku došao iz kolašinskih Bakovića 1901. i često poručivao članovima “Lovćena” da budu dobri i čestiti, da ljube svoje i svoju zemlju i da se bore za pravdu naroda, da pomažu staru domovinu…
Ljubo Mijač je nedavno preminuo, u osamdesetpetoj godini; sahranjen je u Detroitu, đe je proveo najveći dio života. Pripadao je, bez sumnje, plejadi istaknutih naših iseljenika koji su vazda držali raširene ruke prema crnogorskim obzorjima, zdušno pomažući stari kraj.
Bonus video:
