STAV

Slobova Šeherezada

Odvajati pisca od čovjeka koji oštri olovku kako bi bjelinu i nevinost papira osvojio krasnopisom, ili koji udara po tastaturi kompjutera kao da razmjenjuje krošee u uličnoj tuci, nije ništa drugo do napor da se marginalizuju svi nesojluci koje kreator lijepih izraza u životu počini
2224 pregleda 17 komentar(a)
Peter Handke, Foto: AP
Peter Handke, Foto: AP

Vjerujem da nije moguće, niti je uputno, odvajati čovjeka od riječi koju izgovori ili napiše jer, između ostalog, riječ izrasta iz temelja sopstvenog životnog iskustva i kulturnog okvira, ličnog ideološkog opredjeljenja, sopstvenog viđenja svijeta i razumijevanja prirode ljudskih odnosa.

Odvajati pisca od čovjeka koji oštri olovku kako bi bjelinu i nevinost papira osvojio krasnopisom, ili koji udara po tastaturi kompjutera kao da razmjenjuje krošee u uličnoj tuci, nije ništa drugo do napor da se marginalizuju svi nesojluci koje kreator lijepih izraza u životu počini, i želja da se svako moralno posrtanje autora sakrije iza paravana “književne kreativnosti.” Kao da se radi o nedoraslom naivcu koji isključivo obitava u sazvježđima lijepih umjetnosti, pa mu se ovozemaljske prljavštine moraju oprostiti, kao što se retardiranim pacijentima opraštaju naprasni emotivni izlivi. Ovakav napor, istovremeno, pisanoj riječi i umjetničkom izrazu oduzima izvor i iskrenost koju iskustvena polazna tačka sobom nosi. Tvrditi, stoga, da dodjeljivanje književne nagrade kakva je Nobelova, Peteru Handkeu, predstavlja samo i isključivo potvrdu vrijednosti njegovog književnog izraza je, blago rečeno, neiskreno. Insistirati na tome da kritičari ovogodišnjeg izbora Nobelovog Komiteta ne znaju ništa jer nijesu čitali, ili ne umiju da čitaju Handkea je, istovremeno, uvrjedljivo za čitalačku publiku, i pokazuje zavidan nivo umišljenosti i nadmenosti, ali i moralnog sljepila onih koji iznose takve tvrdnje.

No, iako to zahtijeva značajnu sposobnost segregacije pisane riječi od stvarnosti u kojoj i autor, i čitalac, obitavaju, svako od nas ima pravo da se bavi tekstom, a da zanemari autora. Postoji mnogo vrijednih pisaca koji su bili (ili su to još uvijek) politički i ideološki monstrumi, nemoralni omnivori, patološki lazovi, psihopate i sociopate, perverznjaci i moralne ništice. Svako od nas pravi izbor da li će, ili ne, čitati njihove zapise i da li će to iščitavanje biti, ili ne, obojeno autorovim mladićkim članstvom u Nacističkoj partiji, obožavanjem Fidela Kastra i Staljina, zajapurenim pozivima na etničko čišćenje, ili negiranjem genocida u Srebrenici. Svaki čitalac se sam nosi s ovim izborom. Stvari stoje bitno drugačije kada su u pitanju književne nagrade. Već pomenuto nasilno razdvajanje kreativnog atoma je tada posebno pogubno. Književne nagrade su, samo na prvi pogled, isključiva pohvala lijepom pisanju i formalno prepoznavanje majstorstva u igranju jezikom. Svako ko je imao priliku da učestvje u radu žirija za dodjelu književnih nagrada zna da je književna vrijednost samo jedan u nizu kriterijuma koji određuju laureate, te da rijetko predstavlja najvažniji standard.

Nije nikakva tajna da geografija, rasa, lingvistički i kulturni okvir, interesovanje za temu kojom se autor bavi u vremenu odlučivanja o nagradi, želja žirija da koriguje ranije napravljene greške i time nagradu učini i dalje relevantnom, napor žirija da pokaže takozvanu neutralnost u odlučivanju, autorov politički diskurs, rod i pol, igraju veoma važnu ulogu u procesu odabiranja. Osim toga, književna nagrada ima i jasnu političku poruku.

Naravno, apsolutno insistiranje na elementu književnosti, koje je sastavni dio obrazloženja koje svaki žiri pušta u javnost, predstavlja idealnu odbranu i pokriće za sve druge kriterijume. Njime se, kao golmani koji se zaista boje jedanaesterca, donosioci odluke o nagradi efektno brane od optužbi da su odabrali laureata po drugim osnovama. Obrazloženje odluke da se Nobelova nagrada za književnost dodijeli Peteru Handkeu je najnoviji primjer ovakve odbrane.

Čini mi se da je važno osvrnuti se nakratko i na kritike povodom nagrade Handkeu koje smo mogli pročitati na stranicama britanskog Gardijana. Te kritike su mi izazvale mučninu i kisjeli osmijeh, jer su to divni primjeri hipokrizije. Dok, s pravom, kritikuju Handkeovo negiranje genocida u Srebrenici i njegovu podršku Miloševiću, urednici Gardijana su propustili da pomenu svojeg bivšeg urednika sekcije Komentari, Semusa Milnea, koji je bio ne samo Miloševićev apologeta, nego je u ovu novinu doveo dvojicu istomišljenika, Nila Klarka i Džona Laklanda.

No, vratimo se osnovnoj temi. Književna nagrada sobom nosi određenu dozu moralnog autoriteta, a čin dodjele nagrade lauretata pozicionira na visoku moralnu platformu, i time dobitnik postaje reperna tačka za nas, obične smrtnike, koji među zapisanim riječima tražimo zaklon od sopstvene svakodnevice. Ono za šta se dobitnik zalagao ili zalaže sada dobija novi legitimitet, ovjeren pečatom Nobelovog Komiteta. Taj legitimitet se odnosi jednako na dobitnikove literarne majstorije, kao i na političke stavove i ideološke matrice koje zagovara. U ovoj tački leži znacajna odgovornost svakog žirija koji dodjeljuje “književne nagrade,” jer, pored ostalog, lokalni sljedbenici Slobodana Miloševića vide Handkeovog Nobela kao legitimizovanje politike njihovog počivšeg vožda.

Ja smatram da je neophodno reći da Peter Handke nije osoba koja ima moralni autoritet što ide uz ovakvu nagradu. Naprotiv, njegovo vanknjiževno djelovanje zavrijeđuje da mu se dodijeli nagrada za moralno sljepilo i ideološki “strmopizd” (što bi rekao Svetislav Basara). On bi bio u finom društvu za takvu nagradu, uz Harolda Pintera, nekadašnjeg clana Međunarodnog komiteta za odbranu Slobodana Miloševića, ili Nemanju-Emira Kusturicu, na primjer. Kao što je to bio slučaj sa ranijim dobitnikom iste nagrade, Mihailom Šolohovim, koji je postao Staljinov apologeta nakon što ga je Koba “prigrilio” tokom razgovora u stanu Maksima Gorkog u jesen 1931. godine, Handke je, u istom maniru, postao Šeherezada Slobodana Miloševića. Taj ambis, u koji se prije više decenija strmoglavio talentovani pisac, ne može zakloniti ni jedna nagrada, ma koliki pokrov ona sobom nosila.