STAV

Od oktobra do oktobra

Najteže je prihvatiti da bolujete od kancera, teže i od operacije, hemoterapije, zračenja anestezije, buđenja iz iste kada se tresete sa sve krevetom na kojem ležite, doslovce vraćanje iz mrtvih ponovo u život
1016 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Uvijek se pitam kada počne oktobar, baš kao i ovaj sada, zašto je ovako lijepo sunčano, odiše nekom mirnoćom... I svi ostali oktobri unazad osam godina su bili upravo kao ovaj sada. Da li zbog toga što je to mjesec borbe protiv kancera dojke, pa uliva mnogima nadu da se bore i izbore sa opakom bolešću koja je nažalost zakucala na mnoga vrata bez najave, podmuklo i neočekivano…

Šta se promijenilo od oktobra prošle godine do ovog oktobra? Posljednih pet godina naša onkologija je napredovala i opremljena je sa najmodernijim aparatima za radioterapiju, medikamentima za hemoterapiju. Rade se prevetivni skrinig programi, a sve u cilju najranijeg otkrivanja opakih bolesti, prvenstveno kod žena koje su najvažnija karika u svim segmetima života.

Mislim da sada i ljekari onkolozi rade kao tim, da nema sujete i pojedinačnog takmičenja da li je neko najbolji, zato što niko ne zna sve, već treba čuti i onog drugog, trećeg do sebe i uspjeh neće izostati na opšte zadovoljstvo i njih i nas pacijenata. Jer - ipak svi smo mi pacijenti, niko ne umire zdrav nego od neke bolesti, zar ne?

Najteže je prihvatiti da bolujete od kancera, teže i od operacije, hemoterapije, zračenja anestezije, buđenja iz iste kada se tresete sa sve krevetom na kojem ležite, doslovce vraćanje iz mrtvih ponovo u život.

Tada treba najviše podrške, saosjećanja ali ne nikako sažaljenja, jer kod nas ljudi miješaju pojmove, a sve iz dobre namjere. To stigmatiziranje od starta, guši oboljelog jer, opet iz dobre namjere, svi bolje znaju od oboljelog šta mu i kad treba i kako ne treba da uradi da bi bilo bolje.

Nije tako, svaki pacijent i svaki kancer je priča za sebe. Treba osluškivati šta to naše tijelo govori, pomoći mu da sve to nekako lakše prođe jer bolest je stanje koje mora da prođe i ima svoje faze. Da li je u pitanju ishrana, odmor, neki vid oduška, nije sramota zaplakati, vikati, izbaciti iz sebe, olakšati, kako god i - nastaviti dalje. Ove bolesti imaju dvije strane medalje. Ostaneš živ, koga sreća posluži, a ne zla nesreća, i vječita borba da se zlo ne vrati... pa se sve vrti u začaranom krugu, do iznemoglosti.

Pitam se i ovog oktobra gdje su ostali mjeseci u godini ili se prebrojavamo svake godine baš u oktobru.

Osim ovog do sada napisanog, ne mogu a da se ne zapitam gdje je nama ženama onkološkim pacijentkinjama podrška i pomoć od dama koje sjede u parlamentu - da se druže sa nama pa makar i u oktobru i pitaju da li i nama nešto treba i daju sve od sebe sa te pozicije da i mi imamo mjesto za okupljanje, diskusiju i razmjenu mišljenja, poboljšanje kvaliteta života, jer ove bolesti su teške i treba pomoć, počev od gospode iz Ministarstva zdravlja, kao i pomoć Vlade. Jer nekome i malo znači puno. Ja lično, a i iz razgovora sa ostalim ženama, ne znam za osam godina da me je iko pitao da li mi nešto treba i kako sam, odnosno kako smo.

Žive jesmo, a mnoge nažalost i nisu među nama i svojom djecom bez obzira koliko godina imaju, a sve smo mi više-manje majke.

Zašto mi ne bismo imale svoj centar za okupljanje, podršku, nutricionista, obučenih fizioterapeuta za naše probleme, sa salama za rekreaciju, a sve u cilju poboljšanja kvaliteta života i povratka u normalne tokove, koliko god. Kao i prije stanja i obolijevanja od najteže bolesti, kancera.

U nadi da će pomenute dame imati sluha za sve što je napisano, a i drage majke koje su rodile troje i više djece, da i one nas podrže, jer i mi smo nečije majke.

Srdačan pozdrav za sve žene borce.