Nikada nisam razumio ljude - političare, policajce ili sudije, posebno, koji bez ustezanja obuku odijelo od 5 ili 7 hiljada evra vrijednosti ili "nasade" sat koji vrijedi više od naslijeđene djedovine, odnosno, višestruko su skuplji od uloženog u vlastito školovanje i obrazovanje. Iskreno, isti odnos imam i prema ženskim torbama slične cijene u kojima se pohranjuju recimo švercovane cigarete i jeftini parfemi. Prevaziđeno je pozivati se na narodnu mudrost u vremenu u kojemu je politički pravac razračunavanje sa prošlošću ali nije naodmet podsjetiti da; odijelo ne čini čovjeka - ručni sat vjerovatno i manje. Nije, međutim ovdje riječ o arhaičnom poimanju ljudskovine nego i o javnom moralu državnih funkcionera i službenika. Zamislimo samo kako i koliko je neprijatno jednom kriminalcu kada shvati da onaj koji ga istražuje, jer mu je konačno stao na rep, ima skuplji sat od njega koji je tata-mata za satove? To je frustracija koju neće izliječiti ni godine provedene u zatvoru jer, kako poodavno reče jedna državna tužiteljka; i kriminalci imaju svoj moral? Zamislimo trenutak kada u policiji inspektor saslušava kriminalca koji se brani ćutanjem ili mu potom sudija izriče kaznu u sudnici, a on progovori samo jednom, na kraju i pita; izvinite kolega gdje ste nabavili taj sat? Čovjek povileni i psihički dehidrira kada shvati da je cijeli život zbog sata, odijela i luksuznog auta, proveo s onu stranu zakona, a mogao je imati sve to i kao državnik, odnosno, drzavni sluzbenik?
Ironija je jedini način borbe u tragičnom društvu u kojemu su izbrisani svi međaši između dobra i zla.
Za šest mjeseci boravka u Vladi izbornog povjerenja imao sam priliku da se susretnem sa čudesnim situacijama. Koristeći jednu od rijetkih zakonskih mogućnosti da se umiješam u rad policije, koja je danas, pride, i još samostalnija, odlučio sam da prerasporedim službene automobile shodno njihovoj osnovnoj namjeni. Umalo je izbila revolucija. Tadašnji pomoćnici direktora policije, sektorski postavljeni, vozili su auta različitih marki. Shvatio sam da to predstavlja i statusni simbol u okviru sistema. Pojedini načelnici ili komandiri takođe. Kada sam potpisao da svi dobiju ista, ali nova auta, Dačia Daster, kako bismo ličili na "nešto organizovano" pojedini su odbili da ih voze - dolazili su na posao taksijem ili su ih vozile kolege. Džipove smo poslali na granicu, a luksuzna Mercedes i Audi auta prerasporedili za potrebe drugih službi. Tadašnji direktor UP mi je "dobronamjerno" objašnjavao kako su pojedinci lično zasluzni što su određene firme MUP-u poklanjale dobra auta zbog profesionalnog odnosa "naših ljudi" te da su ta vozila registrovana na MUP ali ih voze upravo oni koji su ih zasluzili, sami ih održavaju i nikada ni jedan cent drzavnih para nisu tražili za ulaganje u njih. Pitao sam; a kako je moguće da od ovolike plate neko može da odžava mercedes S klase, odgovora nije bilo. Smatrao sam da je to navodno "samoodržavanje" i veća bruka za instituciju od toga da neko MUP-u poklanja nešto zbog profesionalizma.
Stizale su mi potom kuloarske poruke da mi "to" nikada neće zaboraviti! I nisu - hvala im! Da nismo tragično društvo bilo bi dovoljno da predsjednik Vlade pozove UP i kratko zatraži da se pod hitno organizuje konferencija za medije i da, recimo, bez uvijanja i skeča, pomoćnik direktora UP Enes Baković saopšti: jesu li čuveni satovi koje nosi orginali ili replike, zarađeni ili su poklon? Nakon toga, kakav god bio odgovor uslijedilo bi razrješenje jer je izbjegavanje odgovora ustvari izigravanje i ponižavanje javnosti. Preskupi sat na ruci javnog funkcionera ne smije i ne može biti privatna stvar, a zagonetnost u odgovaranju je nedopustiva. Jeftina replika sata je podjednako tragična jer se radi o duječerašnjem tužiocu i današnjem "prvom policajcu" jer je kriminalistika srce policijskog poziva. Ipak, razmislimo, otkuda taj sistem vrijednosti koji se odomaćio kod nas do mjere da žalosnije zvučimo mi koji se raspitujemo o skupim satovima naših službenika nego službenici koji ih nose? Predsjednik države nikada nije objasnio svoju kolekciju satova tako da kada se pomene ta tema Podgoričani željni života na visokoj nozi kažu; brale, pričaj ti šta hoćeš, ali njemu pristoji. Da mi može biti ja bih nosio po dva!
I zaista, natjerani smo da s mnogo više nelagode i nekog unutrašnjeg stida mi pitamo o skupim satovima, preskupim autima, vilama, rančevima, stanovima pojedinaca nego što oni ne odgovaraju na ta pitanja? A stvar je samo u tome jesu li zarađeni ili ne? Ako jesu neka su srećni i sve je ostalo stvar ukusa. Ako nijesu stvar je krivične odgovornosti i tu je sve jasno! Ako su replike onda je to podrška javna pirateriji od koje žive kriminalci. Ako su bižuterija onda je stvar neukusa, a nedostatak ukusa te vrste, za nekoga ko radi odgovoran državni posao govori o ozbiljnijim nedostacima svih vrsta. Sat pokazuje i vrijeme i nevrijeme, može da pokaže i čovjeka. Ruka bi trebalo da zaradi i zasluži sat ali i sat ruku. Može i ispod ruke, može i da se "nabavi". Ipak, nabaviti mimo javnih nabavki je očigledna stvar. Svi imamo pravo na tajne ali ne o javnom trošku poreskih obveznika. Policijski funkcioneri bez osjećaja za stvarnost i skrupula, morali bi znati da ih obični policajci, graničari sa pocijepanim uniformama, inspektori nagurani u garsonjere i roditeljske stanove, gledaju sa prezrenjem i gađenjem. Predsjednika možda i ne jer nas je istorija naučila da nažalost i volimo i divimo se iz straha ali one koji su malo odskočili i predstavljaju repliku predsjednika, e njih ne cijene ni oni koji su rođeni i zive u strahu.
Bonus video:
