POZDRAV DOMOVINI

Nećemo se cimat’

Politička bajka u kojoj novac ide u džep a glasački listić u kutiju, prekinuta je prvim jačim udarom Instagrama. Besposlen narod je počeo da se zabavlja snimcima i traži Migovu glavu, dok je Milivoje već pravio dijagrame organizovanih kriminalnih grupa i udaljavao sumnje od predsjednika
7309 pregleda 9 komentar(a)
Đukanović, Stijepović, Foto: Boris Pejović
Đukanović, Stijepović, Foto: Boris Pejović

Drevni spisi Agencije za sprječavanje korupcije potvrdli su proročanske riječi Miša Stanišića da je Migo častan i dobar čovjek. Odan partijski vojnik bez loših namjera i lokalpatriota koji sebe ne žali za rodni kraj. Pouzdan saradnik koji prikuplja donacije i nikoga ne zamara izvještajima i priznanicama. Prašnjavi spisi Agencije sa kojih su konačno skinute čini tajnosti, svjedoče i o vremenima kada biznismeni nisu bili cicije, a koverte išle iz ruke u ruku bez straha od kamera. U ta davna vremena na Instagramu su objavljivani samo selfiji, a ruski specijalci i neočetnici po šumama i prigradskim hotelima sanjali državne udare. Cetinjski tajnovidac je komunicirao sa nebesima, a Milan i Andrija po predizbornim konvencijama sebi pisali optužnice. Zeta je mirno trošila tajkunske pare i spremala odane sinove za državne funkcije. Svjesna da za Crnu Goru nema krize dok o njoj brinu gradonačelnici i uspješni privrednici.

Politička bajka u kojoj novac ide u džep a glasački listić u kutiju, prekinuta je sa prvim jačim udarom Instagrama. Besposlen narod je počeo da se zabavlja snimcima i traži Migovu glavu, dok je Milivoje već pravio dijagrame organizovanih kriminalnih grupa i udaljavao sumnje od predsjednika. Strani mediji su brujali o korupciji, državni aparat se budio, a Agencija Sretena Pravdenog udarila još jedan iznuđeni štrik za evropske partnere. Prva crnogorska stranka udarena je po džepu, a državna kasa postala bogatija za 47.500 eura.

A onda je pred odlazak najvećeg crnogorskog blokbastera u sudske arhive, Agencija konačno objavila nastavak priče o ljubavi prema partiji, domovini i uspješnim zemljacima. Kada je bilo jasno da zetski reditelj u egzilu nema snimak sportske torbe ili bar kakve VIP žurke, građanima je predočen scenario nastavka „Koverte“. U njemu glavni glumac, još pod tremom zbog govora pred šefom, nosi novac u Golubovce i dijeli ga stranačkim drugovima. Dok zajedno broje eure koje će koliko sjutra kružiti štabovima po Zeti, niko ne izdaje fiskalne račune niti mari za porez i finansijske izvještaje. Ako je te istorijske noći neko i pomislio da bi valjalo bar predsjedniku reći za Duškovu donaciju, Migov pogled mu je odgovarao da nije vrijeme za izvještaje višim instancama. Šefa ne treba dirati dok je u naponu kampanje, jer tada najlakše obećava radna mjesta, obilazi radove i čuva Crnu Goru od spoljnih i unutrašnjih neprijatelja. Znao je Migo da nema potrebe zatrpavati izvještajima ni državne organe, zauzete traženjem ruskih donacija po računima Fronta, marketinškim agencijama i neprijateljskim medijima. Umjesto zakona, Migovi saborci poštovali su amanet izdašnog donatora da njegovim novcem od opozicije čuvaju zetske domaćine navikle na predizborno mito. Duško je ponovo pomagao rodni kraj, partija sprovodila zacrtane ciljeve a aktivisti po mini štabovima trošili pare na gorivo, hranu i bezalkoholna pića. Migo je ispunjavao želje školskog druga i eurima čuvao domovinu. Dijelio je novčanice gdje treba i odbijao da zbog toga cima šefa i nadležne institucije. Upravo zbog te želje da ne uznemirava nadležne, budući papa će nositi smrtni grijeh ako Miga pošalje tamo gdje je Milan Knežević spavao tri mjeseca. Odbijanjem da aktivira državni aparat zbog tuđih para, Migo je samo poštovao pravila koja su odavno odredilii njegovi partijski oci. Pratio je trendove raširene po crnogorskim državnim insitucijama i poslovnim krugovima, u kojima se novac dijeli bez cimanja. Ne treba Migu zamjeriti što nije mislio o finansijskim izvještajima koliko ni Svetozar Beogradski kada je, bez cimanja nadležnih, prodavao budvansku zemlju i u svojom jahtom mjerio nautičke milje. O uzbunjivanju viših instanci nije razmišljao ni v.d. Ivica kada je počelo emitovanje radio drame o dijeljenju mita po tužilaštvu, a izvještajima se nije zamarala ni Vrhovna Medenica dok je prodavala livade i voćnjake po rodnom Kolašinu. Ni Ivan od Skupštine nije planirao da cima nadležne kada je vraćao dugove sa rivolving kartice i u Ramadi organizovao stranačke skupove. Nadležnima se nijesu javljali ni srećni dobitnici Vladinih stanova i kredita, baš kao ni investitori dok su izmještali riječna korita i sjekli čitave parkove. Miomir Silni nije cimao gradsku skupštinu kada je prodavao državno zemljište po Podgorici, baš kao ni Dušan od Bara dok su padali čempresi. Nikog u državi nije obavještavao ni predsjednik Milo dok je zarađivao prvi milion, otvarao firme i primao novčane poklone od nasljednika. Cimala se samo Evropa dok je pisala izvještaje i prijetila stopiranjem pregovora, zbog kojih se crnogorski glavari odavno ne cimaju.