SVETA TROJICA ILI DVOJICA-TROJICA

Hristos se rodi, Predsjedniče

Crkva je Hristova, a ne carska i partijska
16559 pregleda 47 komentar(a)
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Foto: Arhiva "Vijesti"
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Foto: Arhiva "Vijesti"

Žalostan je to identitet ako u 21. vijeku osnivate novu, identitetsku crkvu, pod izgovorom da obnavljate neku staru. A Crkva nije ni nova ni stara, nego je Crkva, ili nije.

Crkva se ne obnavlja spolja, nego iznutra. Ono spolja je nagrada za unutrašnjost. 

Crkva je sagrađena na vjeri, a ne na državnoj imovini.

Crkva je starija ne samo od naše državne imovine, nego od bilo koje za koju znamo.

Crkva je Hristova, a ne carska i partijska.

Crkva nije Mitropolitova, iako je on odabrao da bude njen.

Naročito nije Milova jer je on odlučio da ne bude dio Crkve, a i da je birao drugačije, Crkva ne bi bila njegova.

Đukanović je jedini vladar u pravoslavnom svijetu koji se partijski i programski zarekao da će "obnoviti Crkvu", a da nikada nije pomenuo Hrista. Ubjeđenja je da smo u ekonomskom zaostatku za zapadnim svijetom jer smo vjekovima "lutali Balkanom" i "stranputicama kojima je Balkan" bio sklon. Ko se sjeća da je ikada sa mjesta predsjednika države ili vlade, a to je bivao neprekidno,  skoro onoliko dugo  koliko je Hristos proveo na zemlji, pravoslavne vjernike pozdravio sa Hristos se rodi ili Hristos vaskrse? 

Nije nikada jer je, u njegovom i našem tridesetogodišnjem tumaranju po balkanskom mraku, jedina konstanta ateizam kojega je isticao kao stav vlasite savremenosti i obaviještenosti da Bog ne postoji ili makar da Hristos nije njegov sin. Ipak, obnovio bi Crkvu, prepisujuću imovinu postojeće na državu ili na  "svoju crkvu" u nastajanju. Takvoga ktitora i priložnika ne pamti Balkan, a ni Bog koji duže pamti.

Predsjednik DPS-a namjerio je tako da bude crkvenotvorac, a da ne vjeruje ni u tvorca ni u tvorevinu.

Tragajući i lutajući za identitetom po balkanskim stramputicama predsjednik nas je doveo do crkvene porte iz koje bi da istjera Svetu Trojicu i vaspostavi sebe ili dvojicu, trojicu drugih kao mjeru svih stvari, posebno  pokretnih i nepokretnih crkvenih dobara i imanja. Ono što nije znao ni jedan sveti Petrović, ni jedan Crnojević, Nemanjić, Balšić i Vojislavljević prije njega, on zna - pitanje Crkve je pitanje katastra. 

Tako je granični međaš nove šizme, ovoga puta između Države i Crkve 1. decembar 1918. Tako treba provjeriti ima li Crkva validnu dokumentaciju za ono što ima, ima li katastarsku potvrdu da je njeno ono što joj do njega niko i nikad nije sporio. 

Savremeno saslušanje Crkve podrazumijeva, dakle,  obavezu  da Crkva priloži izvod iz knjige rođenih i vlastito državljanstvo. A, kada bi neko tražio išta slično od države Crne Gore jedina nada  bila bi joj u crkvenim arhivama, u krštenicama i tapijama preteklim iza podmetanih požara, paljevina, raspeća i smaknuća, kojima su je kroz vjekove darivali okupatori i domaći odmetnici. Crkva čiji je prvi kamen postavio Hristos, a na Prevlaci ga utvrdio Sveti Sava, mora tako preturiti vjekove da dokaže svojstvo i svojinu. 

Predsjednik države, međutim, ne mora platiti porez predsjednikovoj državi. Crkva mora prijaviti donacije i poklone od onih koji su joj prilagali imanja i živote, a predsjednik ne mora prijaviti ručni sat i darodavca jer je svevremen i neprolazan.

Tragajući za identitetom, vlastitim, partijskim i državnim, predsjednik Đukanović je osumnjičio nekoliko mitropolita crnogorskih da su u minulih sto godina bogatili sebe i Crkvu na račun države. To su oni mitropoliti kojima su skoro vijek najviša dobra bile krvave aljine, oni što su im jednom fašisti, a jednom boljševici, maljevima razbijali glave ili ih prevaspitavali u konclogorima tražeći da se odreknu Hrista. 

To su oni mitropoliti koji su po Ivanovim koritima sakupljali ostatke oburvane Kapele lovćenske s kojima je slijetao u ponor dio zemaljskog praha Svetog Petra i Vladike Rada.

Oni, koji su u jednom trenutku bili sami sa Hristom, u Crnoj Gori što ga se u biblijskom, Petrovom, strahu odrekla od njega, sumnjivi su predsjedniku DPS-a da su previše i sumnjivo zaimali. Upravo oni,a ne vlasnici rizortaa, plaža, mora, šuma, puteva, skijališta, plantaža, naših života i po koje smrti?

Samo savjesni i samosvjesni ljudi  imaju identitet. Oni drugi, nesavjesni i nesvjesni, pripadaju idiotitetu. Identitet se ne traži i za njim se ne luta, on se ne utvrđuje i ne otkriva. S identitetom se živi i s njim se biva gospodar sebi i sluga drugima. Identitet je jedina nesporna i nekatastarska imovina koju imamo. Različiti su ali ih imaju i teisti i ateisti, i Hrišćani i inovjerni. Budimo ljudi - nikad neljudi vapio je patrijarh Pavle, misleći na identitet, na čovjeka, na predsjednika i potlačenog.

Krstaši su htjeli mačem i ognjem da oslobode Sveti Jerusalim i u njemu Hristov grob, usput su se, valjda, zanijeli i pomalo preturali po katastru. Nije im pošlo za rukom, nije jer je i tada sa golgotskog raspeća Sin Boziji šaputao; Oprosti im oče, ne znaju šta rade. U čije god ime je naš predsjednik krenuo da "raskrsti" i katastarski razgraniči s Crkvom, zanio se. Po ličnom priznanju u Hristovo ime nije jer ga ne pominje - što zbog birača, što zbog potrage za identitetom.

Ne treba sumnjati i plašiti se za konačni ishod obračuna predsjednika DPS-a i Crkve Hristove. Ako nije Hristova srećna mu pobjeda, a ako je njegova, kako nam je obećao sagradivši je na vjeri Petrovoj ni vrata pakla neće je nadživjeti.

Ovdje je samo pitanje ko po našem državnom i crkvenom trajanju mjeri Petrom, a ko metrom. Hristos se rodi, predsjedniče.