USPUTNI ZAPISI

Grudvica zemlje crnogorske

Evo me u sidnejskom domu tada osamdesetčetvorogodišnjeg Petra Šerovića iz Bijele. Došao je u Australiju, reče uz osmjeh, “odmah poslije kapetana Kuka”.
4241 pregleda 3 komentar(a)
Pavle Tomov Mitrović prilikom vjenčanja sa Australijankom Belindom u Sidneju, Foto: Privatna arhiva
Pavle Tomov Mitrović prilikom vjenčanja sa Australijankom Belindom u Sidneju, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 18.12.2019. 09:16h

Bilo je jutro kada sam, vaktile, poslije dvadesettročasovnog leta (s kraćim zadržavanjem u Dubaiju i Singapuru), stiješnjen u turističkoj klasi širokotrupnog DC-1O, ugledao crvenkastu australijsku zemlju. Od Evrope najudaljeniji kontinent, koji je davne 1770. otkrio slavni engleski moreplovac i istraživač, kapetan Džems Kuk, privlačio je i mnoge Crnogorce. Ploveći mjesecima “u utrobama garavih vapora”, hrabro su odlazili u veliki svijet, da potraže sebe. “U Australiju 1885. godine pošao jedan Crnogorac iz Nikšića”, zapisa  dr Đorđije-Đoko Pejović u svojoj knjizi “Iseljavanja Crnogoraca u XIX vijeku”. Već iduće, 1886. stižu iz Bijele braća Šerovići, Todor i Simo. Zatičem u Australiji stare crnogorske iseljenike. I: evo me u sidnejskom domu tada osamdesetčetvorogodišnjeg Petra Šerovića iz Bijele. Došao je u Australiju, reče uz osmjeh, “odmah poslije kapetana Kuka”. Supruga mu Meri, s Blata na Korčuli. Dobili dva sina i dvije ćerke; gajili paradajz, a zatim otvorili živinarsku farmu. Doplovio u Australiju 1925. godine. - Vozna karta je bila dvadesetpet ingliških funta, a trebao si da imaš u džepu dvadeset ingliških funta prije nego što se iskrcaš u Sidnej. Moji stari Šerovići, Todor i Simo, došli su ovđe ranije - pričao mi  je Petar Šerović. - A dok sam bio u Bijelu, svršio školu i ne znam oću li nastaviti da radim u Arsenal, u Tivat, ili ću ići za Australiju. Odlučim se za Australiju. Oni ribari iz Bijele mi vele: “Ti si srećan, ideš svom bogatom đedu u Australiju!” Imao sam šesnaest godina; bila je noć kad sam stigao u Sidnej. Gledam đe je ta velika đedova kuća. Kad tamo, potleuša! Legao sam, a vidim poče nešto da kaplje! Plačem; đe me vrag donio iz one lijepe Bijele, ovđe, u ovu pustinju… Ali, takvi smo mi, kad se malo pomognemo i najedemo, pobijesnimo. Vazda sam osjećao nostalgiju za Crnom Gorom. Mislio sam poći tamo 1939.  ali prvi put sam otišao tek 1972. godine. U početku su Crnogorci radili “najteže rabote”; rudari, drvosječe, radnici na farmama, ribari; sjekli šećernu trstiku…  Rad u rudniku, zborili su, je pjesma prema sječenju šećerne trske. - Australija je za mene najbolja zemlja – kaže Simo Mitrović. – Pored svega toga mene srce vuče u moje rodno mjesto, više nego ijedno mjesto na svijet. Crna Gora nam je svijema u mislima. Svi smo išli tamo. Sada baš mislimo jer smo došli stariji. Željeli bi da naučimo našu đecu da dolaze u staru domovinu. Imam dva sina, dvije ćerke i petoro unučadi. Oni biše sjutra otišli tamo, u moje rodno Čelobrdo. U Australiji je život puno lakši, ima više prilike nego iđe u svijet. Ali, površetku svega toga, srce me vuče u moje Paštroviće… Legendarni crnogorski iseljenik Luka Marković decenijama je boravio u Australiji. Davne 1927. pred polazak iz rodne Crmnice, pozdravio se sa svojim seljanima, ali ga je, veli, gušila nekakva kruška u grlu. - Otišao sam s namjerom da nikako ne ostanem više od četiri godine – pričao mi je devedesetšestogodišnji Luka Marković. - Proračunao sam čak koliko za te četiri godine mogu zaraditi. Već sam odredio mjesto đe ću po povratku sagraditi kuću koja će biti najljepša u selu. Moj prvi posao bio je da ukrcavam i iskrcavam sanduke s voza u brod i obratno… I: dan po dan, godina po godina… A prvi dani iseljenički najteži; živi se proleterski, nekad gladan, nekad polusit, rijetko kad sit. Crnogorci uvijek voljni da se izmjere više prema obrazu no prema imanju.   - Mi kad smo došli u Australiju, ponijeli smo oni naš karakter i poštenje – veli mi Senka Šoljaga Andrić. - Najbrojnije crnogorske famelje ođen su Andrići, Mitrovići, Đuraševići i Rađenovići. Ima i Srzentića, Šoljaga, Jovanovića i Bečića… Novembra 1937. Senka Šoljaga je ostavila rodno selo Grudu, ponad Petrovca i Buljarice i preko Napulja uputila se svom vjereniku Lazu Andriću koji je iz Paštrovića došao u Australiju 1927. godine. A onda, po crnogorski, išla dva-tri koraka za njim. Zborili su u Sidneju: “Ide Lazo Andrijin, trči žena za njim…” - Putovala sam tri puta jeroplanom u Crnu Goru. A vidim, moji su gotovo svi sišli u Petrovac, da gledaju samo more. Nemaju đe gaćice prostrijet osim na strit. A gore, u selu, bilo je i mesa i sira - sjeća se Senka. - Ja volim đe sam se rodila. Voljela bih opet da pođem u Crnu Goru... Stasale su generacije potomaka crnogorskih iseljenika; pravnici, ljekari, inženjeri, ekonomisti, univerzitetski profesori, vajari… Ima ih i u australijskoj vojsci, baš kao Pavle, sin Toma Mitrovića, s Čelobrda… Jesen; australijska. Nisko, kišovito nebo, bješe se naslonilo na šiljate krovove čudesnog zdanja planetarno poznate Opere. Neveliko dvorište, skromna kuća; Crnogorac, stari Milivoje Đukanović, već pedest godina u Sidneju. Brat mu, Milo Đukanović, poznati filmski reditelj.       Pokazuje mi Milivoje s ponosom Gorski vijenac, štampan u Čikagu dvadesetih godina dvadestog vijeka. A onda, privuče stolicu i s vrha ormara dohvati kartonsku kutiju, nalik onoj za cipele. Ruke mu podrhtavaju; otvara kutiju, a unutra, grudvica crnogorske zemlje i tri kamenčića! - Kad umrem, ovo će da mi pospu po grobu! – reče. Oči mu zasjaše nekim naročitim sjajem.

Preporučujemo za Vas