Ovakvih blagih dana odavno nije bivalo, još od onog decembarskog paljenja guma zbog kojeg je prodimio cijeli Dubrovnik, ali i ostatak normalnog svijeta. Uprkos tom užasu izbor je bio mnogo lakši, ne samo politički nego prije svega ljudski. Za rat ili za mir, trećeg puta nije bilo...
Srpska pravoslavna crkva i crnogorska vlast, kanonski taman koliko i demokratski, izabrale su rat. Zbog te odluke, Crna Gora se već 28 godina guši u mirisu - da ne upotrijebim pravu riječ - dubrovačkih guma.
Prošle sedmice zaudaralo je skoro kao onog decembra ‘91, iako stari dobri partneri ovoga puta nijesu na istoj strani. Posvađali su se iz istih razloga koji su ih prije tri decenije ujedinili - zbog imovine i moći koja uz nju ide.
Razlika je samo u tome što su prošli put ceh platile komšije, ovoga puta sve ide preko domicilne grbače...
***
Preduga bi bila priča o tome što se sve u međuvremenu zbivalo među sestrama po oružju. U najkraćem, idilična ratna sloga potrajala je koliko i plijen. Vlast i Crkva dovodile su retorički rat do usijanja, ali nikad nijesu prešle granicu sa koje ne bi mogle nazad, u zagrljaj jedna drugoj.
Nepravedna raspodjela uvoznog ratnog blaga nadoknađena je domaćim. Nadoknađeno je i neispunjeno obećanje o ispravljanju nepravednih granica priučenih avnojevskih kartografa.
Pošto su državne, silom Dejtona, morale da ostanu na istom mjestu, Crkvi je milom vlasti dozvoljeno da prekraja unutrašnje.
U isto vrijeme, svi pravoslavni hramovi i zemljište koje uz njih ide uknjiženi su na ime SPC. Uprkos povremenoj neslozi - stvarnoj ili prividnoj, svejedno - mitropolit je prisluživao gospodaru kad god je zatrebalo...
***
Stao je uz njega i tokom dva ključna politička događaja kojima je trasirana budućnost Crne Gore. Glasno je to učinio prilikom izbora za Predsjednika 1997. i još glasnije zaćutao neposredno pred referendum 2006. godine.
Ne vjerujem da, mudar kakav jeste i obrazovan kao malo koji sunarodnik, mitropolit nije znao da nakon obnove crnogorske državnosti slijedi i obnova Crnogorske crkve. Moglo mu je, mada ne izgleda vjerovatno, biti nejasno samo kakva će biti ta crkva.
Hoće li, kako je to lijepo objasnio Momir M. Marković u prethodnom Monitoru, biti obnovljena izvorno, po uzoru na onu iz doba Vasilija Petrovića, Petra Prvog i Petra Drugog. Ili potpuno drugačija, poput one iz vremena knjaza Danila i kralja Nikole.
Obnovu izvorne Crnogorske crkve mitropolit SPC gledao je s prozora još 1993. Kad je Opštecrnogorski zbor, i to najbrojniji u istoriji Crne Gore, izabrao crnogorskog mitropolita tačno onako kako su izabrana prethodna 24, uključujući i vladiku Rada.
I ne samo gledao, gazio je i po njoj i po vladici Antoniju taman kao i gospodar, sve dok se nijesu upokojili i vladika i Crkva.
To što će umjesto nje uskoro da vaskrsne neka drugačija, pod svetovnom vlašću, neka sad vidi s gospodarom...
***
Da ne prepisujem dalje od svog druga, ionako sam od crnogorskog crkvenog pitanja davno digla ruke. Još otkako ga je depees prvi put uveo u predizbornu kampanju.
Ne bih ga ni sad pominjala da je prošle sedmice bilo TV kanala na koji se moglo uteć’ od perčinanja crnogorske vlasti i Srpske crkve.
Probala sam i sa Zadrugom, ne ide. Ni tamo ne jenjava džumbus povodom preraspodjele imovine, što vlastite, što otete, istina drastično manje vrijednosti. Jednake su samo prigodne blage riječi...
Taman kad se haos učini neizbježnim, svi zadrugari sjednu za isti sto. Diskusija, komentar, replika... Povremeno i opomena predsjedavajućeg zbog kršenja poslovnika, žestokih riječi i pominjanja familije... Isto kao i u Skupštini, samo što ćemo od nje biti spašeni nešto ranije, prije ljeta...
Na kraju, kao da se ništa nije dogodilo, svi učesnici završe na zajedničkoj žurci. Za razliku od gledalaca, koji su toliko avetni da na iste svađe nasijedaju već godinama.
Mislim na zadružne, ove državno-crkvene traju decenijama...
***
Posljedice sukoba i mirenja svetovnog gospodara jednog nedovršenog naroda i duhovnog vođe drugog koji svoju budućnost gradi na mitovima pojele su mojoj generaciji pola života. Mlađima i cijeli.
Nijesam toliko unaviđela samu sebe da im poklonim ostatak ovog sopstvenog, ali većina očigledno jeste.
Manji dio te većine vidjećemo u subotu u Nikšiću golim okom, ucijelo ćemo moći da je prebrojimo na proljeće, nakon glasanja.
To će biti i jedina korist od izbora iz niđe u ništa, jer će vođe ostati iste. I, uprkos svim razlikama koje ih dijele, nastaviti da - poput dvojice nekadašnjih lidera na globalnom planu - održavaju hladnoratovsku ravnotežu straha na ovom mikro-crnogorskom.
***
Ko ne vjeruje, neka presluša dijalog njihovih sljedbenika u Skupštini...
- Povucite zakon, branićemo crkve svojim životima, bićete odgovorni za krvoproliće...
- Nećemo ga povući i ne možete nam ništa, pojačali smo mjere bezbjednosti...
Onima koji nijesu kapac da ih zaustave, a ne žele ni da im se pridruže, ne preostaje ništa drugo nego da ih ignorišu. Što toplo preporučujem svima koji su naumili da i dalje ovdje žive a da, uprkos tome, ostanu pri zdravoj pameti...
Zato što je crkovna imovina stvarana vjekovima na isti način kao depeesovska u posljednje tri decenije - oduzimanjem od podanika.
Nekad tlačenjem i zastrašivanjem, nekad širenjem zabluda ili prevarom, nekad i golom otimačinom, ali uvijek zahvaljujući niskom nivou podaničke svijesti, pojedinačne i društvene...
***
Ništa se tu vjekovima nije mijenjalo, niti će skoro. Dok je takve svijesti, trajaće i ove državno-crkvene igre bez granica.
Od te svađe, između dvojice vođa potpuno usaglašene uprkos teškim riječima, više me brine nešto daleko opasnije. Koja je svijest navela srpskog episkopa Joanikija da, zbog naopakog nauma većinske vlasti, izvrijeđa jedan manjinski narod?!
Riječ šiptar Albanci doživljavaju kao govor mržnje, izazivanje međunacionalne netrpeljivosti i poziv na segregaciju. Zbog toga su sve ostale većine i manjine, nacionalne i vjerske, obavezne da je razumiju na na isti način. I to javno, kao što je izgovorena.
Nažalost, nijesu se oglasile. Kao što se ne oglašava ni tužilaštvo države u čijim je prostorijama vrijeđan cijeli jedan narod. Isto ono tužilaštvo koje revnosno pazi da predsjedniku i premijeru ne fali dlaka s glave ni na - fejsbuku...
P.S. Znam da ni meni dlaka s glave neće faliti ako Marina Jočić nekad dođe na vlast, ali moram nešto da pitam, nakon što citiram dio njenog govora u Skupštini: “Nećemo dozvoliti mirno da gledamo kako nam nekrst ulazi u crkve, kako ih pogani kao što su to nekad radili sa magarcima i konjima što su ih uvodili u crkve. Za nas su isti ovi što ulaze u crkve mimo kanona”... Spadaju li i moja ateistička familija i isto takve familije mojih prijatelja u tu nekrst što pogani crkve i jesu li svi koji mimo kanona ulaze u crkve isto što i konji i magarci?!
Bonus video:
