STAV

Sramota CG “Hometown Justice-a”

Objavljen je stručni tekst prof. dr Časlava Pejovića: “O jednoj odluci Apelacionog suda: Rušenje mita o “domaćinskoj pravdi”/ “Hometown Justice” (izvor: Udruženje pravnika Crne Gore, Pravni zbornik, br. 3/2019; sekcija “Ogledi”, str. 137-169; ISSN 0350-6630; kraj 2019)
3609 pregleda 10 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Prećutalo se da negdje postoje, …, interesi lokalnog bubašvabca i lokalne bubašvabice drugog ešalona političke moći u CG. Zato je presuda Apelacionog suda odigrala karnevalizaciju pravom i ekonomijom...“ (veza: “Ko su bubašvabe? (2); Vijesti, Forum, septembar 2018. godine) Zašto se vratilo ovo sjećanje? Rastakanje Regionalnog, u izvedbi crnogorske “legitimizacije primitivizma” (D. Bjelogrlić) zbog sporne arbitraže, konačno je dobilo akademsku argumentaciju, koja van svake sumnje razotkriva šta je zakulisano trebala sakriti pozadina odluke Apelacionog suda Crne Gore od 28.03.2018, a kada je ovaj sud okrenuo leđa “istini, pravdi i slobodi” (veza: https://www.udruzenjesudija.me/).

Objavljen je stručni tekst prof. dr Časlava Pejovića: “O jednoj odluci Apelacionog suda: Rušenje mita o “domaćinskoj pravdi”/ “Hometown Justice” (izvor: Udruženje pravnika Crne Gore, Pravni zbornik, br. 3/2019; sekcija “Ogledi”, str. 137-169; ISSN 0350-6630; kraj 2019). Naredni citat sažima suštinu profesorovih pravnih promišljanja: “U skladu sa principima vladavine prava, sudovi moraju da prije svega štite pravo i zakonitost. Ali, kada sud postupi suprotno onom što pravo propisuje, … ozbiljno je narušen ugled crnogorskog pravosuđa” (napomena aut: skraćenja iz osvrta ne mijenjaju suštinu stavova).

Kratke uvodne naznake: u aprilu 2008. JP Regionalni vodovod iz Budve je potpisao Ugovor o izgradnji kontinentalnog i južnog kraka vodovoda za Crnogorsko primorje sa Štrabagom. Ovaj ugovor je rađen iz sredstava Svjetske banke. Ugovorač nije ispunio ugovorne zadatke. Tražio je produženje roka, koje mu nije dozvoljeno, pošto su radovi bili značajno u kašnjenju. Regionalni je raskinuo ugovor. Nakon toga, Štrabag je pokrenuo međunarodnu arbitražu (veza: ICC-Međunarodni arbitražni sud, predmet br. 17146/FM/MHM/EMT).

Član originalnog ugovora br. 20.6 između Regionalnog i Štrabag-a slabašno je propisao arbitražu; tamo gdje su trebale da stoje eksplicitne ugovorne odredbe o razlozima za arbitražu, mjestu arbitraže, usaglašenosti među ugovornim stranama, potpisane su nedostatne, neprecizne i nedovoljno razumljive norme. Obje ugovorne strane su se samo kratko ugovorno osvrnule na pravila Ujedinjenih nacija (UNCITRAL).

U periodu od 2014-2018, Apelacioni sud CG je tri puta oburdavao precizno-strukturirane odluke Privrednog suda Crne Gore, koji je jasno odbacivao odluku arbitraže, o tome da Regionalni treba da plati skoro 12 mil. eura. AS CG se koristio sljedećim razlozima: prvo, odlučio je da prihvati odluku arbitraže iz Pariza, koja ugovorno nije bila definisana ni lokacijom ni institucijom; arbitražu u Parizu je diskreciono izabrao Štrabag. Da se ne bi vidjelo da su zanemarene činjenice iz primarnog ugovora, AS CG je pribjegao “slalomima” u neadekvatnom čitanju i to: pravila FIDIC-a, tenderske dokumentacije Svjetske banke i Sporazuma o Komisiji za rješavanje sporova. Drugo, očigledne previde iz ugovora, urađenih od obje ugovorne strane, AS CG je neobjektivno vezao samo uz Regionalni; tj. tumačenjima AS CG, kazna zbog ugovornih nedorečenosti i odsustva nedvosmislenosti oko arbitraže pripala je jednoj ugovornoj strani, crnogorskom preduzeću. Treće, da bi ojačao odluku, AS CG je zamešateljno “primijenio” Evropsku konvenciju za međunarodnu trgovačku arbitražu, koja stipulira da: “tužitelj (Strabag) ima mogućnost obraćanja predsjedniku privredne komore u zemlji iz koje dolazi ili u kojoj se nalazi sjedište tuženog (Regionalni), u vrijeme upućivanja zahtjeva za arbitražu”.

Sljedeći citat prof. Pejovića u cjelosti pokazuje nesistemska činjenja pri odlučivanju AS CG: “Strabag nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je procedure pred MTK tribunalom (aut: ICC, Pariz). To je bila velika greška, koja ga na kraju ništa nije koštala: spasio ga je Apelacioni sud Crne Gore, a na štetu Crne Gore.” Ovako je svima postalo uočljivo da je AS CG odlučio da “liberalno tumači nepotpune arbitražne klauzule” unižavajući pravo naše zemlje kroz opravdanje o: “usaglašavanju sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanju savremenim tendencijama u oblasti prava” (citati iz odluke AS CG).

Potkovanim pravnim obrazlaganjima o “blanko i patološkim klauzulama, kao i o principu korisnog efekta” oko utvrđivanja validnosti, mjesta i suda u vezi arbitražnih zahtjeva, prof. Pejović razvaljuje nekvalitetnu (čitati: ružnu) odluku AS CG, suprotstavljajući joj cjelovitu besprijekornu argumentaciju. Naredna bolna tačnost iz zaključka ledi krv u žilama CG prava (?): “Apelacioni sud… je svojom odlukom pokrio greške koje je napravio Strabag, a na štetu strateških interesa Crne Gore.”…Indikativno je ćutanje institucija koje kontrolišu rad sudova nakon što se “digla prašina” u vezi sa ovim slučajem,… To ćutanje šalje opasnu poruku da se ovakve sudske odluke smatraju prihvatljivim, čime se otvaraju vrata drugim sličnim sudskim odlukama u budućnosti. Da se to ne bi desilo, reakcija na odluku Apelacionog suda ne bi smjela biti samo pasivno gledanje i ćutanje u skladu s izrekom “selo gori a baba češlja vunu”. Ekonomija naše zemlje je na prikazan način nanovo završila na ledini svojevoljnosti u post-istinitom jednoglasju sudske grane vlasti, koja predstavljenim odlučivanjem opravdava ekonomske beskonačne gubitke, a kako bi se nastavilo neodrživo rentiranje crnogorskih privrednih resursa u korist ličnih džepova ko-zna-kakvih-tobožnjih-moćnika-ca. Zato, kao sistem, šta smo eventualno trebali da naučimo iz predstavljenog akademsko-strukovnog teksta? Nalazom kontrolne revizije Regionalnog (br. 40115/19-052-338/66), objavljenim u oktobru 2019, DRI je napravila značajnu revizorsku i regulatornu grešku. Zato bi potkovano trebali odgovoriti na pitanje: zbog koga se “kreirao” pravni nerevizorski trag, s ciljem da se opravda novčano orobljavanje Regionalnog, a kako bi se i četvrta jasna odluka Privrednog suda slomila (2019), prije nego što sve stigne na razmatranje u Ustavni sud CG? Kao i, zašto se u zahtijevanom jednoumlju sudija-jica, Ustavni sud CG treba podastrijeti ko-zna-čemu, a slijedeći citat koji uznemiravujuće svjedoči o tome: “Alternativno rješenje se može pronaći u pravcu izmjene Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, prema kojem bi odluka tog suda imala deklarativan karakter, a istovremeno ljudska prava i osnovne slobode podnosilaca ustavne žalbe bila zaštićena.” (veza: https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/...; 31/12/2019)

Sveukupno-prezentovane crnogorske deripaskalije u vezi sistemskog brukanja sudske vlasti kroz primjer AS CG presuđivanja oko arbitraže Regionalnog, pokazuju da su naše sistemske “senke i dalje tu, ali bar maske padaju” (veza: Vreme, br. 1512-13, decembar 2019, intervju sa Draganom Bjelogrlićem). Zato, do kada će se nastaviti prevođenje prava i ekonomije zemlje u besprizorne fekalnosti nestrukovnošću i neznanjem, koje kontinuirano uništavaju generacije najboljeg-ih u zemlji?