KOSMOS ISPOD SAČA

Zašto je Velika Britanija?!

Iz teksta ambasadorke Kemp vidi se da je ona obišla cijelu Crnu Goru, da zna za Pešića jezero za koje vjerovatno dobar dio građana nije ni čuo, a da ne govorimo o tome da ga nisu okom vidjeli
6404 pregleda 6 komentar(a)
Alison Kemp, Foto: Privatna arhiva
Alison Kemp, Foto: Privatna arhiva

Britanska ambasadorka Alison Kemp napisala je (po)najbolji tekst u protekloj godini! Oduvijek smo učili više o nama iz putopisa nego iz “naših” izvora. Jer, da je vjerovati nama ispalo bi da smo svi ispali iz Gorskog vijenca ili Primjera čojstva i junaštva, a danas izgleda da smo svi do jednog likovi iz filmova Živka Nikolića.

Francuski putopisci su tvrdili da se Crnogorci na početku dvadesetog vijeka više plaše vještica i vradžbina nego smrti kojoj gledaju pravo u oči!

Iz teksta ambasadorke Kemp vidi se da je ona obišla cijelu Crnu Goru, da zna za Pešića jezero za koje vjerovatno dobar dio građana nije ni čuo, a da ne govorimo o tome da ga nisu okom vidjeli. Da jesu, možda bi više cijenili prirodu nego što bi se busali u prsa, klicali patriotske bljuvotinje. Zavoljeli bi prirodu i smirili se.

Obišla je ambasadorka i Hajlu, onu planinu koja je prilično nebitna ljudima, iako je među ljepšim predjelima Crne Gore. Sa Hajlom smo spremni da se cjenkamo jer ministarske cipele tamo nikad nisu kročile.

Kako navodi ambasadorka, sva navedena mjesta su na sat ili dva vožnje udaljena od Podgorice, ali velika većina nije obišla ta mjesta, čak ni oni koji za sebe tvrde da su ultrapatriote.

Imao sam priliku da zajedno sa turistima planinarim i obilazim Crnu Goru. Bio sam, što bi se reklo “igrom slučaja”, vodič Čarliju Otliju, voditelju sa Travel TV i njegovom saputniku ekologu koji oživljava šume Transilvanije. Vodio ih, kako su to ljudi govorili “da se pentraju po Crnoj Gori”. Oduševljeni Tarom, Plužinama, Žabljakom, oni su htjeli da šetaju šumama čak i kad pada mrak. Njihovo odsustvo straha i avanturistički duh, duhovitost u rizičnim situacijama, sve to mi je prikazalo Britance kakvim jesu zaista. Imao sam priliku da se na dvije hiljade metara nadmorske visine prepirem sa Čarlijem, koji je prilično uspješan pjesnik, tiražan i čitan, da se žučno raspravljamo, a tema je bila da li bi Marlou bio bolji pjesnik od Šekspira da je poživio, da nije stradao u krčmi. Teme su bili i Kits i Šeli, Don i Vordsfort i naravno Bajron. Priča da u Podgoričkoj gimnaziji jedan profesor nosi nadimak Čoser, zato što godinama forsira baš tog pisca kao obavezno štivo, fascinira sve Britance koji nalete u naše krajeve.

Mnogi posjećuju Crnu Goru kao dio savremene turističke fore “leave the keys”, kad od prevoza koriste samo noge, a nose samo novac i pasoš, ključeve nikako.

Upoznajući ljude u Crnoj Gori, većina Britanaca koji su dolazili u Crnu Goru imali su temu za raspravu, nailazili su na ljude koji znaju sve albume Pink Floyd-a, sve o Monti Pajtonu, sve o Mućkama, Arctic Monkeys i Liverpulu. Nailazili su često i na naše sveznadare koji se prave veći Britanci od Britanaca.

Sudeći po aktivnostima ambasadora, prilično sam siguran da su oni više prepješačili Crnu Goru nego svi naši političari u parlamentu. Samim tim je i bolje poznaju. Otuda i ta riječ u tekstu ambasadorke, čarobna riječ “učinjen” koja se lako povezuje sa korupcijom. Ali sve fino i kulturno, sa stilom. Jasno.

Jer, tako se hoda i piše iz zemlje koja je dala Dr Martin cipele, Kigsmena, Entoni Hopkinsa, BBC, Top Gear, Dankirk i Šekspira, i naravno Marloua. Tako se hoda po prelijepoj zemlji koja često korupciju krsti kao učinjenost. Zato je taj tekst ponajbolji, ako ne i najbolji!