KONTRA(PER)CEPCIJA

Nadmoć

Objavili su da ćemo ponovo svi da mijenjamo pasoše. Ubrzo do 1. marta, lične. Nije li to zgodan način da se prebrojimo? Odrasli koji glasaju! Znači uvijek ima načina kako da se uzme novac od građana ne bi li se mogli kovertirati glasovi
1303 pregleda 2 komentar(a)
Sarolta Ban, Mađarska
Sarolta Ban, Mađarska

Ponavljam se, prebrojavaće se glasovi jer ušančenost ekipa je svakodnevna. Ali je jaz sve veći. Niko ovim jarcima na brvnu neće da da ispisnicu. Ne biramo samo smo brojke. Između profiterstva i kleronacionalizma, gdje smo mi građani/ke? 

Nepostojećih ljudi je sve veći broj iako ne znamo koliko nas je napustilo ovo predvečerje. Objavili su da ćemo ponovo svi da mijenjamo pasoše. Ubrzo do 1. marta, lične. Nije li to zgodan način da se prebrojimo? Odrasli koji glasaju! Znači uvijek ima načina kako da se uzme novac od građana ne bi li se mogli kovertirati glasovi. Drugoj ekipi ne treba novac kao sredstvo, oni su sigurni u svoju simboličku moć, a zna se da se ona ne dovodi u pitanje. Njena posebnost je u legitimitetu. Ubjedljiva je do te mjere da je neupitno prirodna. Te prema tome u glavama ovog muškocentričnog društva teško da može doći do približavanja. Žene su tu samo da podrže i slušaju. Kako je suština te moći van vremena, time joj je obezbijeđen potentan sadržaj koji proradi bilo da se radi o politici ili sili u porodičnom domu.

Ovo je još jedan direktan pucanj u čelo građanskom otporu. Odluka vladajuće većine u Skupštini vraća nas u pretpolitičko vrijeme. Razoren je politički prostor i ono malo krhke građanske prakse. Brzinom svjetlosti smo suočeni, a mislim da nismo svjesni do kraja, koliko moć o kojoj govorim vraća sve u natrag. Još kada se to dodaju razorene institucije, ostaje da prihvatimo da će dominacija broja i ulica opet u proizvodnju neke vlasti. 

Na ulicama su litije, vjerujući su izvedeni iz crkava i crkvenih dvorišta, vjerski i nacionalni identitet čini se prirodnim, legitimnim, nezamjenjivim isključivim, javnim, sveprožimajućim. Sada je etnička realnost vrlo jasna. U ime, duha i oca, u ime nacije mobiliše se više glava, izaziva patriotska lirika. Oglasile su se žene koje stavljaju svoje maloljetne pod zastavu, a muškarci, u svojoj bogobojažljivosti, doživljavaju svoj put kao čast i ponos, noseći simbole. Braneći vjeru, svoje. Ovo se ne može zaustaviti lako. Ovom se teško suprostaviti ako bilo što pođe po zlu. Sa ovim se ne da pregovarati jer se svi pregovori osjećaju kao slabost i izdaja. A kao da od strane vlasti postoji potencijal i politička volja.

Zlovolja se desila u decembru prošle godine. Zašto bi kler pregovarao? Javni prostor su zauzele procesije kojima se poziva na zadatak odbrana svetinja. Vlast je taj zadatak učinila vidljivim. Najviše što se može. Tih hodočašća bilo je u istoriji i onako ko zna zna kako, a znamo kako su završavala. Htjedoh reći, nije ovo dnevno-politički ovo je pregršt vjekova na našim leđima, bagaž „arheologije nesvjesnog“.

 I dok ljudi izlaze u predvečerja, političari nastavljaju sa političkim predvečerjem, kao da nisu svjesni da su se sklonili u stranu i ostavili samo jednoj instituciji da riješi ono što je njihov politički zadatak. Što je njihov naredni potez? Ili se čeka iznuđivanje! Od trenutka kada su pozicija i opozicija dozvolile da se rasturi javni politički prostor, svi smo u nesigurnoj kapsuli. Stisnut je prsten. Značajna kontrola nad glasačima.

Tema radne grupe za izborno povjerenje se i ne pominje. Postaje jasno koliko se samo formalno mahalo sa tim. Nema ništa od pregovora oko uslova za fer izbore. Usvajanjem zakona o vjeroispovijesti oglolilo je aktuelnu situaciju da se ne traži rješenje. Očuvanje moći i nadmoći je jedini zadatak na obje strane. Izbori će i onako biti kao uvijek. Prije izbora nam slijedi iznova slikanje za nove pasoše i lične (ne bi li se poboljšale slike na dokumentima - tako rekoše kada su objašnjavali zašto se mijenjaju dokumenta) i potpisivanje. Eto sada će znati na koga se računa na koga ne i u kolikom broju. Ono što mi moramo da znamo jeste da ćemo da finansiramo kampanje i jednih i drugih. Uz najavu mijenjanja ličnih i pasoša aktuelna je da se iz akademske pravne zajednice čuje glas predloga da se krivično odgovara već sa 12 godina. 

Pravo izgleda da kaska kada je javni interes u pitanju i to sa stolica najviše obrazovne moći. Kako nije bilo oglašavanja sa tih mjesta kada su hapsili ljude kojima bi javni interes trebao takođe da bude prva zadaća. Hapšenje novinara i najava da će se pravni autoriteti založiti da krivično odgovaraju dvanaestogodišnjaci, ne traži objašnjenje i dublje razumijevanje sem da se daje na znanje da će se društveni problemi rješavati jednoobrazno kaznom, pritiskom i presijom. Pretpolitičko vrijeme poznaje prislilu i crkvu koja anatemiše. Tako da je za očekivati da nam na javnim mjestima kidaju noseve i prste. Ukoliko se ne svrstamo.

Ovo predvečerje mračne noći kao oblak se nadvilo. U nekim političkim sobama (nefunkcionišućim institucijama i funkcionalnim kelijama) iskovani su planovi za nove nepostojeće - naše vaše njihove/svi će biti u vreći iz koje će se vući jedan broj. Ostaje mrak vjekova etnije i naciona. Razorene instuticije neće riješiti naše muke a to znači da smo na nesigurnom i dalje. Ostaje mi pjesnik, a pjesnici su vizionari i žrtvovani. 

Stoga je uputno sjetiti se pjesme o pjesniku, Branka Miljkovića ne bi li nam bilo na pameti što smo sve izgubili i što se ima izgubiti u tim silama između kojih se nalazimo:

“Noć suviše velika za moje zvezdano čelo/u nekim šumama crnim nepoznatim/I drvo je reklo nemoj. Jutro moje belo/ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim Pčele sleću na leš koga nema/Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem/Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema/san moj iza brda gde mrtav sebe ištem./Ovde dole svako svoju tamu ima/Moj mrak je senka ptice. O ne ima/puta kojim bi do mene mogli doći/Ko proleće koje zaboravi da cveta/sad ležim mrtav na severu sveta/Smrti ljubomorna najveća moja noći!”

Građani/ke, ostaje da se u ovom zapletu promisli i sačuva snaga za odluku da nas ne prevare.