ZAPISI SA UŠĆA

Rim - žagor gomile, muk ruševina

Zlokobna istorija blijedi na osunačanom trgu. Unaokolo zuje turisti, pred nama tiho šapuće pjena na kapućinu. Ostali lijepi gradovi svijeta nemaju ovako melodičnu zvučnu kulisu. I kada se svađaju, ovi ljudi kao da pjevaju
1761 pregleda 0 komentar(a)
Bazilika Svetog Petra u Rimu, Foto: Dragoslav Dedović
Bazilika Svetog Petra u Rimu, Foto: Dragoslav Dedović
Ažurirano: 01.02.2020. 14:13h

Grad Rim je na obalama rijeke Tibar, ne na moru. Avion vas na rimski aerodrom Leonardo da Vinči ipak spušta praveći krug iznad Sredozemlja. U vozu ili autobusu koji saobraćaju do glavne željezničke stanice Termini imate dovoljno vremena - skoro čitav sat - da vidite kako se mediteransko rastinje pretvara u prva naselja, potom u blokovske spavaonice. Tek u posljednjih 15 minuta vožnje Rim iz vaše čežnje i ono što vidite na ulicama počinju međusobno da liče.

Miris Vatikanske bašte

Odsjeli smo u apartmanu naslonjenom na zidine Vatikana. Omiljeni subjekt svih srpskih kafanskih teorija zavjere - Vatikan - odmah iza mog jastuka, a ja nikako da osjetim njegovu zloćudnu moć. Ovdje na brdu mirišu pinjoli, a možda i libanski kedar, kineski jasmin ili kanadski javor. Ko zna kada su zasađeni u Vatikanskim baštama. Vedri sumrak kupolu Bazilike Svetog Petra pretvara u crnu siluetu.

Rim
Detalj iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Nisam sanjao anđele te noći, vjerovatno je umor i uzbuđenje prvog susreta sa gradom starim 3000 godina učinili svoje. Sjutradan smo prošli pored nekoliko ulaza u vatikanske muzeje. Redovi su bili slični onima iz Istanbula pred Aja Sofijom. Izgleda da su i Istočni i Zapadni Rim uspješno preinačili hiljadugodišnju istoriju u turistički marketing.

Na Petrovom trgu smo neko vrijeme samo gledali Baziliku. Kažu da je crkva nastala na grobu apostola Petra. On je, postavši Hristov sljedbenik, dobio aramejsko ime Kefa, što znači - kamen. Grčki prevod je - Petros. Dakle, Petar je zaista bio kamen na kojem će hrišćani podići moćnu crkvu. Prvi utisak je da je trg harmoničan i monumentalan. Pročelje i čuveni balkon sa kojeg se papa obraća gradu i svijetu. Unakolo se čuje na desetine jezika. Dio sebe je u ovo zdanje ugradio i Mikelanđelo. Posle dugog nećkanja pristao je da nastavi gradnju crkve. U jednom sonetu, jer Mikelađelo je bio i pjesnik, on kao jedan od najvećih umjetnika čovječanstva izražava sumnju u umjetnost, tražeći utjehu u Hristu: ni jedna četkica, ni jedno dlijeto ne daju mir/duši, Božijoj ljubavi okrenutoj, ljubavi koja,/hoteći da nas primi, na krstu širi ruke.

Đordanova lomača

Odnos kreativnih ljudi i crkve u Rimu nije bio baš uvijek idiličan, kakvim se čini kada posmatramo tavanicu Sikstinske kapele. Na primjer, na čuvenom gradskom trgu koji se zove Polje cvijeća - Campo de Fiori bilo je mjesto gdje su spaljivali ljude. Tu je, kažu gradske hronike, bila cvjetna livada, prije nego što su napravili konjsku pijacu. Ni nje, naravno, više nema. Na taj trg u srcu Rima odlazi se u šetnju, da se bude viđen i da se gluvari - današnja omladina bi rekla „bleji“ - u nekoj od baštica okolnih kafea i restorančića. Na centru trga je zloslutna spomenička figura sa kapuljačom. Filozof Đordano Bruno je na ovom mjestu spaljen kao jeretik 17. februara 1600. Bruno je već sedam godina čamio u zatvoru u strašnoj papskoj tvrđavi lijepog imena - Tvrđava Svetog Anđela - koja je izgrađena kao mauzolej cara Hadrijana. Do nje preko Tibra vodi Most Svetog Anđela - i njega je podigao Hadrijan prije skoro 19 vjekova. Šta li je mislio Đordano Bruno kada su ga, onemoćalog, vodili preko mosta na stratište? Kažu da mu je na lomači jezik doslovno bio vezan da se ne bi mogao obratiti okupljenoj masi. Tek godine dvijehiljadite papa Jovan Pavle II je doveo u pitanje pravičnost presude.

Rim
Detalj iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Nešto brže od katoličke crkve je suštinu slobode mišljenja i savjesti razumio italijanski mason i kipar Etore Ferari, koji je 1889. izdejstvovao postavljanje spomenika spaljenom Đordanu Brunu. To je bio njegov odgovor na optužbe tadašnjeg pape Lava XIII da su masoni na strani zla.

Zlokobna istorija blijedi pred sunčanim danom. Unaokolo zuje turisti, pred nama tiho šapuće pjena na kapućinu. Drugim lijepim gradovima svijeta nedostaje ovako melodična zvučna kulisa. I kada se svađaju ovi ljudi kao da pjevaju.

La dolče vita!

Svaki filmofil zna tu scenu: U Fontanu di Trevi ulaze italijanski glumac Marčelo Mastrojani i švedska glumica Anita Ekberg. „Slatki život“ Federika Felinija je film koji je preusmjerio rijeke turista prema ovom mjestu. Samo detaljno upućeni u istoriju filma znaju da je tog februara 1960. Skandinavka bez problema zakoračila u hladnu vodu, a da je Marčelo Matrojani od Federika Felinija izmolio ribarske čizme i sako. Sve ostalo je sada urbana legenda.

Rim
Detalji iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Fontana je građena dugo. Nestajalo je papskog novca, nacrti se nisu slagali sa željama finansijera, realizacija se nije slagala sa vizijom umjetnika, arhitekti i pape su umirali. To je trajalo od 1640. do 1762. Ali se gradu Rimu čekanje isplatilo.

Postoji legenda da će onaj ko baci novčić u Fontanu di Trevi opet doći u Rim, ako baci dva zaljubiće se u Rimljanku ili Rimljanina, a tri novčića dovode do sklapanja braka. Sujevjerje je unosan posao. Ostalo je zabilježeno da je grad godišnje znao da izvadi i preko milion eura iz vode.

Fontana di Trevi
Fontana di Trevi(Foto: Dragoslav Dedović)

Kada je Marčelo Mastrojani decembra 1996. umro, gradska uprava Rima je na Fontanu di Trevi postavila crne trake i isključila vodu na sat vremena.

A sada evo ovdje i nas. Ima nas na hiljade. Guramo se za najbolju poziciju za „selfi“. A mrtvi Marčelo, Federiko i Anita se iz neke druge dimenzije vječnog „slatkog života“ čude kakvu su lavinu pokrenuli.

Avanti popolo

Trg naroda - Piazza del Popolo - od je davnina prvo lice Rima za putnike koji stižu sa sjevera. Na sredini je egipatski obelisk koji je u slavu Starog Rima car Avgust donio u grad deset godina prije Hrista. Bio je postavljen na najvećoj starorimskoj areni - Cirkusu maksimusu - sa propašću Rima oboren i zaboravljen. Papa Sikst V za kojeg srpski izvori tvrde da je po ocu srpskog, a hrvatski da je hrvatskog porijekla, u XVI vijeku je obelisk postavio na današnje mjesto.

Rim
Detalj iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Kako god, kada se stepenicama od Trga popnete na brežuljak Pinćo, koji se tako zove po starorimskoj porodici iz IV vijeka, otvoriće vam se jedan od najljepših pogleda na Rim. Zlatni zraci zalazećeg sunca okupaju i trg i park i splet rimskih ulica i kupole rimskih crkava sve do horizonta.

Kada se opet siđe dolje, u drevni lavirint, može da se krene bilo gdje, svuda mirišu bijeli luk, maslinovo ulje, vranilova trava poznata i kao origano. Suveniri pokazuju da je u Vječnom gradu vječan poslovi duh: na magnetima je srednjovjekovni detektor laži. To je lik sa zidne česme jedne rimske crkve u čija usta naročito parovi stavljaju šake - kažu da lik hoće da ujede ljubavne lažljivce. Odmah ispod njega red magneta sa Davidovom muškošću u italijanskim bojama. Pa Koloseum. Za svakog po nešto.

Rim
Ilustrracija(Foto: Dragoslav Dedović)

Skupocjene ruševine

Vidljivi Rim u sebi krije mnogo slojeva nevidljivog. Ako ste se konačno obreli na baroknom Trgu Navona, možete, a ne morate znati da je u njegovoj osnovi stadion za takmičenja u lakoj atletici, čije osnove je po grčkom uzoru udario Cezar. Grčka riječ „agon“ označava nadmetanje. Latinski je dodao jedno „e“. Agone je dobio član - onda je n’Agone radom vjekova postao Navona. Ne samo mjesta, već i njihova imena imaju u sebi slojeve vremena.

Trg je današnji izgled dobio u posljednjih nekoliko vjekova. Ima čak tri fontane od kojih je najzanimljivija ona u podnožju obeliska, nastala sredinom XVII vijeka. Ona simbolizuje četiri reke sa četiri tada poznata kontinenata - Dunav, Gang, Nil i Rio de la Plata.

Rim
Detalj iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Naravno, obišli smo i Panteon i Koloseum i Forum. To su ponosni ostaci jednog svjetskog carstva. Fascinantna je misao da bih ja, rođen u negdašnjem Taurunumu, prije manje od 2000 godina živio u istoj državi sa ljudima na tri kontinenta - od Vavilona do Malage, od Kartagine do Kelna. I da je centar te moći bio ovdje, gdje se vidi još samo nekoliko potpornih stubova. Ali kao što kaže njemački istoričar Teodor Momzen - ruševine ćute. A na tu zanijemelost ruševina spušta se vavilonska pometnja mravljeg turističkog naroda.

Rim to ćutanje skupo naplaćuje. Lokali oko Koloseuma, ali i u širem centru, jesu italijanski dizajnirane mašine za šišanje ovaca. Slično je u Parizu ili Amsterdamu. Uputno je prije puta sakupiti kvalitetne informacije, da čovjek ne bi za malo dao puno.

Rim
Detalj iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Partizani na rimskoj mapi

Da spomenem crkve u koje sam ulazio - Crkvu Svetog Klimenta u kojoj je sahranjen Ćirilo, ili baroknu Crkvu Isusa i Marije u jednoj od rijetkih ulica koje od antičkih vremena nisu mijenjale pravac - Via del Corso. I gastronomski hramovi su vrijedni spomena - taverna u blizini Koloseuma i druga po imenu Romolo koja se nalazi na zapadnoj strani Tibra, u kvartu Trastevere (latinski - Transtibere). Prijao je i sladoled nadomak sinagoge. Ili izvrsna vina koja su znatno skuplja od još boljih sicilijanskih vina.

Ali mi je najtoplije oko srca bilo na mjestu koje sam pronašao u jednoj njemačkoj knjižici. Uputili smo se metroom do stanice Piramide. Izašli smo na Piazzale die Partigiani - kod nas bi ga nazvali Partizanski trg. I ovaj dio istorije ima svoje mjesto u gradu. Doduše, čovjek u Rimu može da prošeta i ulicom Gabrijele D’Anuncio - a taj pjesnik je neka vrsta nulte ćelije italijanskog i evropskog fašizma. Musolini je učio od njega i njegove brutalne vladavine u Rijeci. Ali Duče nije pisao lirske tekstove koji su ušli u sve antologije italijanske lirike, poput pjesme „Uspomena“:

Rim
Detalj iz Rima(Foto: Dragoslav Dedović)

Njene prve, malobrojne reči padaju/kao crvene kapi iz rane,/koja počinje da krvari.

Ako bih morao da biram, meni bi ipak bio bliži KUD Idijoti, naročito ona tvrda obrada „Bela ćao“.

Dragoslav Dedović
Dragoslav Dedović u Rimu(Foto: Dragoslav Dedović)

Nego, na Partizanski trg sam došao jer je u blizini robna kuća hrane „Eataly“ gdje se na nekoliko spratova u niz restorančića može naručiti šta god ti srce poželi - pica, pasta, riba. Naravno da sam ostao malo duže. Tu nema istorije, osim u ukusu ribe i vina koji je, siguran sam, dostojan Cezara.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")