BALKAN

Svijet nam se klanja, a vi brojite tuđe kuće

Čujete li ovaj tihi zvuk koji odjekuje Europom, ovaj lagani uporni “Tup!... Tup!... Tup!...”? To diljem Ujedinjenog Kraljevstva građani udaraju glavama u zidove, frustrirani da neće doživjeti povlasticu da ih Andrej Plenković vodi, da odlaze iz Unije upravo kada Unija pod hrvatskom upravom živi vjerojatno najbolje trenutke u svojoj šezdeset devetogodišnjoj povijesti
3695 pregleda 0 komentar(a)
Njemačka kancelarka Angela Merkel i hrvatski premijer Andrej Plenković, Foto: AP
Njemačka kancelarka Angela Merkel i hrvatski premijer Andrej Plenković, Foto: AP

Ministri su nezadovoljni da se piše o njihovim sumnjivim ušteđevinama i nekretninama, umjesto o hrvatskom predsjedanju Europskom unijom i zaista, po duši ćemo priznati, nije to u redu. Sramotno je tajiti zasluge naše vlasti. Bolna je, do neba vapijuća nepravda ne kazati da su Andrej Plenković i njegovi suradnici napravili sjajan posao, da jedna mala Hrvatska danas upravlja velikom zajednicom država koja se prostire od Atlantika sve do Crnog mora, od polarnog kruga na sjeveru do Mediterana na jugu.

Ne vjerujte šupcima koji tvrde da je to ništa, koji opisuju naše predsjedanje Europom kao šalu, kao kad odrasli u isključenom automobilu uzmu dijete u krilo pa maleni zgrabi volan i govori: “Brrm! Brrm! Biip! Biip!” Ne, Hrvatska nije, što kažu, nedonošče od države. Ona je bogatija i moćnija nego što se čini. Prijatelji nas s poštovanjem i ljubavlju spominju, a neprijatelji drhteći, razrogačenih očiju, u iskrenoj stravi šapuću naše ime. Kad god u inozemstvu traže nekakav odličan primjer, nas ističu, a kad su u nedoumici, ne znaju što bi učinili, pitaju kako je Hrvatska to riješila.

Predsjedanje Unijom više je nego zasluženo. Dapače, mnogo je naših zasluga o kojima se i ne zna i o kojima možda nije zgodno pričati, bolje je da ostanu skrivene, ali dođavola, kad već gnjavite s ministarskim ušteđevinama i nekretninama, idemo i to spomenuti.

Najsvježiji je primjer naš uspjeh na Europskom rukometnom prvenstvu.

Kakvo rukometno prvenstvo, čudite se vi, kontajući kako smo srebrnu medalju osvojili zahvaljujući talentu, trudu i srčanosti Domagoja Duvnjaka i Željka Muse i domišljatim akcijama starog trenerskog lisca Lina Červara. Joj, kako ste vi naivni. U odsudnim trenucima utakmica pobjeđivalo je samo jedno, međunarodni ugled “Lijepe naše”. Suparnicima bi noge odjednom postajale teške, a lopta im je ispadala iz šeprtljavih ruku kad bi se sjetili da protiv koga igraju.

“Idemo, momci! Možete vi to!” hrabrio je svoje igrače norveški izbornik Christian Berge u zadnjem tajmautu dramatičnog polufinala u Tele2 Areni u Stockholmu, ali sve je bilo uzaludno.

“Ne ide, šefe”, odgovorio mu je malodušno Kristian Bjornsen. “Ne zamjerite, ipak je to zemlja koja predsjeda Europskom unijom”.

“Zemlja koja je dala jednog Damira Krstičevića”, upozorio je Magnus Gullerud. “Jednog Milijana Brkića. Jednog Gordana Jandrokovića.”

“Jednoga Ivana Penavu, jednoga Josipa Đakića”, dodao je Magnus Jondal.

“Jednog Petra Škorića”, javio se Goran Johannessen.

“I da ne nabrajamo”, šapnuo je Torbjorn Bergerud.

I tako smo mi pobijedili. Zatim, primijetili ste svakako da je Velika Britanija ovih dana napustila EU, ali nije vam zacijelo poznato da je naše predsjedanje bio posljednji, očajnički pokušaj da se to spriječi. Došli su koncem prošle godine britanskom premijeru Borisu Johnsonu i kazali:

“Borise, gdje ćete iz Unije baš sad kad je Hrvatska vodi?”

Ovaj je na to samo zinuo.

“Hrvatska vodi Europsku uniju?”, ponovio je preneraženo. “Zašto mi to niste rekli?”

“Pa, jebi ga, mislili smo da znaš.”

Čovjek je, kažu, bio shrvan. Nije mogao vjerovati kako su se prešli s Brexitom, kakva je to kriva, brzopleta odluka bila. Djelovao je, po prilici, kao da je navečer ranije otišao s tuluma, a sutradan ujutro mu rekli: “Samo što si ti izašao, sve su ženske skinule majice i grudnjake i plesale golih sisa.” I nije samo on razočaran, čujete li ovaj tihi zvuk koji odjekuje Europom, ovaj lagani uporni “Tup!... Tup!... Tup!...”? To diljem Ujedinjenog Kraljevstva građani udaraju glavama u zidove, frustrirani da neće doživjeti povlasticu da ih Andrej Plenković vodi, da odlaze iz Unije upravo kada Unija pod hrvatskom upravom živi vjerojatno najbolje trenutke u svojoj šezdeset devetogodišnjoj povijesti.

Vi to u svome malom zlobnom provincijskom mozgu ne shvaćate, ali da ma i samo kratko povirite preko granice, vidjeli biste kako je genijalno da je Hrvatska glavna u Europi. Prošli tjedan bio sam u Berlinu i od mnoštva oduševljenih reakcija na naše predsjedanje ja još k sebi ne mogu doći.

“Iz Hrvatske!” viknuo je njemački taksist kad sam mu rekao odakle dolazim. “Gospodine, dozvolite da vam stisnem ruku” dodao je pružajući mi desnicu otraga. “Hvala vam na svemu što činite za vas. Hvala vam neizmjerno”, ponovio je pa i lijevu položio na moju ruku, a ja sam s užasom opazio da je automobil ostao bez nadzora.

“Možete li, molim vas, uzeti volan u ruke”, zamolio sam ga.

“Može, kako ne”, rekao je on pa se okrenuo i nastavio razgovarati sa mnom gledajući me u retrovizoru. “Vi ste nas spasili. Uveli red u Njemačku. Pod Andrejem Plenkovićem nema mile lale, cici mici.”

“Pa, dobro, nije ni Angela Merkel loša”, uzvratio sam mu sramežljivo.

“Angela Merkel je truba!”, prasnuo je on. “Ovo je ovdje bio jedan svinjac, ein Schweinestall, prije nego što je Hrvatska preuzela predsjedanje Unijom. Ne, ne, ozbiljno vam kažem, u zadnji čas ste nas spasili.”

Na kraju mi nije htio naplatiti vožnju, i nije bio jedini koji me je častio. U hotelu, restoranu, pivnici, dućanu, gdje god sam došao njemački domaćini ponosno su izjavljivali da moj novac kod njih ne vrijedi. Premda iznimno rijetko pijem, zbog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom u Berlinu sam se akutno otrovao alkoholom. Zahvalni Nijemci stalno su mi dolijevali šnaps, ne prestajući ponavljati kako oni vole i cijene našu zemlju i naše ljude, kako smo mi potpuno sjajni.

“Evo, samo još ovo da vam pokažem”, rekao je jedan Klaus grleći me, pa izvadio iz džepa mobilni telefon sa slikom nekog sredovječnog muškarca s naočalama. “Vidite šta ja imam.”

“Tko je to?” upitao sam ga.

“Gordan Grlić Radman, hrvatski ministar vanjskih poslova.”

“Zašto na mobitelu imate sliku hrvatskog ministra vanjskih poslova?”

“Zato što je on meni super”, odgovorio je Klaus i lagano štucnuo. “Da mene moja žena prevari s Gordanom Grlićem Radmanom, ja se ne bih naljutio. Nein!” dreknuo je podižući kažiprst. “Draga moja Gertrude, rekao bih joj, sve je u redu. Ja te razumijem.”

Ljekovito mi je bilo sve to doživjeti i drago mi je da mogu podijeliti s vama, drage Hrvatice i dragi Hrvati, da znate što imate, da znate kako ste sretni, i ne zamarate se ministarskim nekretninama, automobilima i takvim nekakvim lošim stvarima kojima vas zavidni truju.

JUTARNJI.HR

Preporučujemo za Vas