IZMEĐU POLOVA

Bratislava između Vilsonova i Slavina

Ono što smatramo jednom apsolutnom izvjesnošću, istorijskom istinom - da je grad, glavni grad Slovačke oduvijek bio Bratislava, zapravo je plod niza istorijskih grešaka i slučajnosti
1487 pregleda 4 komentar(a)
Detalj iz Bratislave, Foto: Stefan Đukić
Detalj iz Bratislave, Foto: Stefan Đukić

Čovjekova priroda je takva da uzima trenutno stanje stvari “zdravo za gotovo”. Ono što vidimo pred sobom, bilo da se radi o ljudskim odnosima, ekonomskoj situaciji, granicama, prihvatljivom rječniku ili bilo čemu drugom prihvatamo kao da se zapravo radi o zakonima prirode. Ne mislim pod time samo o nezaustavljivom tehnološkom napretku koji čini da današnja djeca ne mogu zamisliti život bez pametnih telefona kao što ga ni mi nismo mogli zamisliti bez televizora. Radi se o svemu što smo zatekli rođenjem i odrastanjem u određenoj sredini. Za moju generaciju, koja je u školu pošla u jeku sankcija i građanskog rata u Jugoslaviji (a opet nije živjela na ratom zahvaćenom području) prazni rafovi, zamračenja, slike nasilja na televizoru, hiperinflacija i sveopšti kriminal su predstavljale normalne pojave. Izjave tipa “pazi da ti neko ne ukrade patike” nisu predstavljale ništa neobično, takav je život. Nedavno sam imao prilike da razgovaram sa kumom iz Kolumbije, koja je odrastala u jeku rata narko-kartela, tada predvođenih Pablom Eskobarom. Za nju je bilo sasvim normalno da se u 7 uveče gase svjetla, da niko ne izlazi iz kuće, da se preko dana ne smiju udaljavati van svoje ulice i slično. Naravno, lakše je djetetu da se navikne i da usvoji trenutne datosti kao vječno ustrojstvo svijeta, ali ni odrasli ljudi nisu pretjerano različiti. Kada smo išli u Bratislavu, bilo nam je sasvim normalno da putujemo avionom do Beča, austrijske prijestonice udaljene svega šezdeset kilometara od glavnog grada Slovačke, kako bi autobusom stigli na odredište. Nije bilo tako davno, štaviše dobro pamtimo vrijeme kada bi radi putovanja do samo jednog od tih gradova morali da čekamo satima ili danima u redu pred konzularnim predstavništvima noseći tone papira. O mogućnosti odlaska u jednu zemlju preko druge smo mogli samo da maštamo. Naši roditelji, pak, pamte da granice između te dvije zemlje nisu bile porozne, već da ih je dijelila gvozdena zavjesa. Ipak, sve smo to brzo zaboravili i smatrali najnormalnijim da su granice otvorene, te da se preko aerodrome jedne zemlje ide u drugu.

Jedna takva datost je postojanje grada Bratislave i postojanje države koja se zove Slovačka. Što se same Slovačke tiče, iako sâm slovački identitet postoji generacijama, samostalna država pod tim imenom nije postojala sve do 1993. godine (sem kratko, kao marionetska država nacističke Njemačke). Ime Bratislava pak je jedva duže od jednog vijeka, te iako naseobine na tom području postoje od neolita, sam naziv je jedva stariji od nekih svojih žitelja. Tokom dominacije Austrougarske imperije, grad je bio poznat kao Presburg, dok su ga Mađari zvali Pozsoni. Grci su ga zvali Istropolis a mi Požun. Nakon pada imperije, među mnogim predlozima za promjenu imena je prevladalo ime Bratislava, zahvaljajući tada već odavno preminulom velikom slavisti Pavelu Šafariku. Zanimljivo je da je samo imenovanje plod istorijske greške, jer je Šafarik smatrao da se Bratislava nalazi na istorijskom području Braslavovog zamka, gdje se, kod mjesta “Brezalauspurc” odigrala jedna značajna srednjovjekovna bitka. Ne samo da je lokacija bitke nepoznata, tj. da se ne može sa sigurnošću tvrditi da se odigrala na prostoru današnje Bratislave, već je sama interpretacija imena Šafarikova greška, jer je Braslav pretvorio u Bratislav, tako dajući ime sadašnjem gradu. Dakle, ono što smatramo jednom apsolutnom izvjesnošću, istorijskom istinom - da je grad, glavni grad Slovačke oduvijek bio Bratislava, zapravo je plod niza istorijskih grešaka i slučajnosti.

Moglo je biti i drugačije. Naime, jedan od predloga za novo ime Presburga bilo je “Vilsonovo”, po američkom predsjedniku Vudro Vilsonu. Njegovo insistiranje na principu samoopredjeljenja je olakšalo slovenskim narodima da nakon Prvog svjetskog rata svoje vojne pobjede pretvore u osnivanje država na prostorima kojima su prije gospodarile Austrougarska, i u manjoj mjeri Otomanska, imperija. Bilo bi zanimljivo pratiti razvoj Bratislave da je ovaj predlog prošao i da ga kojim slučajem žitelji, odnosno politički komesari, nakon Drugog svjetskog rata, nisu mijenjali. Tako bi među socijalističkim državama imali idolopoklonička imena gradova tipa Staljingrad i Titograd, ali bi imali i Vilsonovo, što bi ga sigurno nominovalo od strane Kominterne za lokalitet viđen kao ključni remetilački faktor tokom krize u Čehoslovačkoj i Praškog proljeća. Samo zamislite koliko bi se holivudskih, lako-propaganih filmova moglo snimiti gdje junaci Vilsonova rade na uništavanju Varšavskog pakta iznutra, dok ih nosi duh američkog predsjednika. Ipak, istorijski usud je htio drugačije.

Turistički gledano, Bratislava nije grad koji ćete vidjeti na svjetskim razglednicama. Za razliku od svog češkog parnjaka, Praga, glavni most jeste dugačak i visok, ali ga krasi sovjetska pragmatičnost, koja ga, umjesto gotske dekoracije, čini nezanimljivim. Bratislavski dvorac, iako ogroman, djeluje kao osmatračnica u odnosu na praški. Ima lijep trg, Hlavne namesti (bukvalni prevod - glavni trg) ali i on predstavlja svedenu verziju čuvenih Starometskih namesti (Trg starog grada) u Pragu. Zajednička istorija, kultura, te sličnost arhitekture su ono što svakog posjetioca u Bratislavi tjera da ovaj grad upoređuje sa slavnijom prijestonicom Češke Republike. Takođe, oba grada imaju sive, kockaste socijalističke kvartove, kao i bezdušne, savremene staklene šoping molove. Uprkos tome, sumnjam da bi iko zažalio posjetu Bratislavi. Njena ljepota je upravo u tome što je, u svojoj duši “mali grad”. Nećete osjetiti užurbanost u njoj, nećete imati utisak da vrijeme nepovratno curi i da konstanto morate nešto da radite, da ga koristite. Naprotiv, duh Bratislave će vam omogućiti da je polako i temeljno upoznate, da se slikate sa čuvenim Čumilom, lijepim Nacijem ili Paparacom, bakarnim statuama na koje možete naletjeti šetajući ulicama starog dijela grada i koje predstavljaju neke davno zaboravljene obične ljude koji su ostavili svoj nevidljivi trag u Bratislavi. Biće da oni upravo predstavljaju dobri duh grada, obični ljudi u običnim zanimanjima koji nisu brinuli za istorijski usud. Grad možete upoznati kroz arhitekturu mnogih crkava, pozorišta i drugih javnih građevina. Ali, ipak ćete ga najbolje upoznati u nekoj gostionici, gdje se uz “zlatni bažant” (sjajno svijetlo pivo) služe mnogobrojna jela u kojima uvijek preovladava kupus. I ako budete razgovarali sa žiteljima, shvatićete da istorijske datosti nisu suština, da Presburg, Vilsonovo ili Bratislava nisu suština slovenske srednje Evrope, već su to ljudi, nama slični po navikanama, sklonostima, jeziku i pogledu na svijet.

Jedno od najzanimljvijih turističkih mjesta, koje je nepravedno zaboravljeno kao što se uvijek pokušavaju zaboraviti ona prošla vremena, jeste brdo Slavin, na kom se nalazi memorijal vojnicima Crvene armije koji su oslobađali Bratislavu i cijelu centralnu Evropu od najvarvarskije sile u istoriji - nacističke Njemačke. Sam memorijal je lijep, monumentalan kao što su svi takvi posvećeni ratnim herojima, ali nije jedini razlog za posjetu. Brdo Slavin je jedno od najviših tačaka Bratislave te je ovo mjesto prikladno za pogled na cio grad, na Bratislavu koja je istvoremeno i topla kao mali grad i otvorena kao velika metropola. Sjedeći na Slavinu, gledajući s jedne strane spomenik herojima, a sa druge nepreglednost ovog malog velikog grada, nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom sem o promjenljivosti istorijskih usuda. I kad su čehoslovački socijalisti podizali ovaj spomenik, sigurno su vjerovali da će predstavljati mjesto hodočašća za buduće vjekove, a ne da će biti maltene zaboravljen za svega trideset godina. Isto tako, dok su u Presburgu sprovodili brutalan projekat mađarizacije (ukidanje nacionalnih posebnosti etničkim grupama u djelovima Austrougarske pod kontrolom Mađara), vjerovali su da će K und K monarhija vladati vjekovima. Tako su i današnje datosti, koje smo, kao što to djeca čine, prihvatili kao nešto sasvim normalno, možda samo prolaznosti kojima ćemo se čuditi za koju deceniju, ili svega koju godinu. Kao što je danas djeci nevjerovatan svijet bez pametnih telefona, tako će im jednog dana biti nezamisliv politički svijet današnjice, taman koliko je nama nezamisliv austrougarski Presburg. Jednostavno, sve osim prirodnih zakona je prolazno na ovoj planeti i filozof Heraklit će uvijek biti u pravu sa svojom besmrtnom mišlju: “Nikad ne možemo zagaziti u iste rijeke jer nam uvijek druga i druga voda dotiče”. Ovakvo stanje stvari ne treba da nas plaši. Istorija nam pokazuje da svaku promjenu sustiže neka nova promjena i da se ne trebamo opterećivati pojmovima vječnosti i beskonačnosti, to su termini za teologiju. Gledajući Vilsonovo sa Slavina, stojeći u NATO članici ispod crvene zvijezde komunizma, osjetio sam se slobodnim, ne zbog neke političke odluke, već zbog ontološke istine ljudskih tvorevina - jedino što je u istoriji vječno je promjena, i u toj promjeni ćemo naći slobodu, jer jedino tome stvarno težimo, bili svjesni toga ili ne.

Galerija