STAV

O litijama, na drugi način

Ili, zašto nijesam potpisao apel bivših članova Pokreta za nezavisnost
37041 pregleda 248 komentar(a)
Đukanović i Amfilohije
Đukanović i Amfilohije

Zakon o slobodi vjeroispovijesti pretvorio je Crnu Goru u poprište između režima i Crkve. Režim kaže da su litije nasrtaj Beograda i Moskve na crnogorsku državnu nezavisnost. SPC u Crnoj Gori odgovara da se narod okupio božjom promisli da brani svoj identitet, svoju Crkvu i vjeru. Nejasno je zašto se litijama pridružilo na hiljade onih koji su na referendumu glasali za nezavisnost od Srbije.

O režimu

Dvadeset prvi maj 2006. trebalo je da bude međaš u integraciji crnogorske nacije. Notorna je činjenica da uspjeh pokreta za nacionalni preporod zavisi od toga da li će integrisati naciju na načelima slobode, jednakosti i bratstva. Sredstvo da se to ostvari je utemeljenje društva na principima moderne demokratije. Zato svaka savremena evropska nacija vidi sebe kao veliku integrisanu porodicu ravnopravnih članova. Crnogorski režim je, međutim, učinio sve što je bilo moguće da bi tu ideju omrznuo svojim građanima.

Đukanović je poslije referenduma počeo obračun sa independistima koji su tražili demokratsku integraciju Crne Gore, da bi malo kasnije krenuo u zaoštravanje predreferendumskih podjela. Uništen je entuzijazam s kojim je ostvarena pobjeda na referendumu. Postreferendumska Crna Gora ne afirmiše nijedan od ideala nacije: ni ideal slobode, ni ideal pravde, ni ideal jednakosti.

Kao što je bonapartizam odložio ostvarivanje ideala Francuske revolucije, tako je ustoličenje novog gospodara Crne Gore odložilo ostvarenje nacionalnih ideala za neka buduća vremena. Jer nacija se ne može integrisati na neslobodi, nepravdi i poniženju. Uspostavljeni režim je neka vrsta hibridne oligarhije. Fingiranim izborima pribavlja sebi elektoralni legitimitet, a onda sprovodi despotiju. Despot i njegov savjet od desetak ljudi upravljaju i zakonodavnom i sudskom i izvršnom vlašću na osnovu pretpostavljene većinske volje. U nekim situacijama su krunski (feudalni) savjet, u drugima politbiro koji sprovodi diktaturu, u trećim oligarhija koja donosi ekonomske odluke u svoju kosrist.

Gledano iz ugla Monteskijeovog Duha zakona (1748), koji je inspirisao Francusku revoluciju, Crna Gora se nalazi u predrevolucionarnom stanju. „Princip despotske vlasti je neprekidna korupcija... i država je siromašna“. Potčinjeni nijesu više od robova, jer despotizam počiva na strahu. „Narod se mora držati u stanju straha od kazne“. Despot „nema potrebe da se suzdržava, da sumnja i rezonuje... Zbog toga on prirodno postaje „lijen, pohotljiv i neznalica“. Monteskije predviđa da će za demokratije, za koje očekuje da će biti sljedeća faza u razvoju evropskog društva, najveća opasnost biti duh nejednakosti i duh ekstremne jednakosti. Republika sa ekstremnom nejednakošću ne može biti stabilna. Mala republika sa velikim nejednakostima ne može da opstane.

Stoljeće poslije Monteskijea, De Tokvil u knjizi Stari režim i Revolucija, na osnovu istorijskih dokumenata, daje opis stanja u Francuskoj u osvit Revolucije sličan Monteskijeovom: „...Niko u suverenu više ne vidi oca države, nego svako opaža gospodara,... mrze ga... On sam pun je gnijeva i bojazni; sebe vidi kao stranca u sopstvenoj zemlji, a s podanicima postupa kao sa pobijeđenima“. Za stanje poslije propasti prve republike koju je bila uvela revolucija, De Tokvil kaže da je uzurpator uspostavio „vladavinu jaču i mnogo apsolutniju nego ona koju je revolucija bila srušila“. I namjesto sloboda koje su bile ideal revolucije, dopušta samo njihove „isprazne slike“.

Ako je vjerovati dvojici utemeljivača teorije demokratije, nijesu ljudi otišli kod Amfilohija zato što im se sviđa povratak u srednji vijek, već da se suprostave Đukanovićevoj despotiji. Religija može da donekle ublaži efekte loših institucija i zakona, i jedina je stvar koja je sposobna da posluži kao smetnja despotskoj vlasti, kaže Monteskije. De Tokvil objašnjava zašto je ubrzo poslije Revolucije crkva svuda u Evropi ojačala: „Iskustvo sviju vjekova pokazalo je, uostalom, da je najžilaviji korijen vjerskog nagona uvijek bio usađen u srce naroda“. Anonimni građanin na portalu Vijesti poručuje: „Amfilohije, priznaj ovu našu, tvoju, naciju, pa ćemo svih 900 hiljada doći kod tebe“.

O Crkvi

Srpski nacionalni program, koji je aktuelan već 180 godina, usmjeren je na brisanje crnogorstva kao kategorije. Jedno od sredstava kojim je taj program ostvarivan bila je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Iako po definciji ekumenska (vaseljenska), SPC stoljećima propovijeda etnofiletizam (tribalizam koji poistovjećuje vjeru i naciju). 

Mitropolit Amfilohije nije shvatio da obnavljanje državne nezavisnosti Crne Gore traži da Pravoslavna crkva u Crnoj Gori treba da čini ono što je činila prije formiranja Jugoslavije 1918. godine, kad je bila nezamjenljivi stub u izgradnji i očuvanju crnogorske države. Produžio je da drži propovijedi i govore protiv crnogorskog identiteta. Stoga ga nacionalni Crnogorci i dalje doživljavaju kao inspiratora rata s početka 1990-ih i kao protivnika crnogorske države. Iako je on, u suštini, bio samo protivnik crnogorske nacije (zastupnik Crne Gore kao druge srpske države). 

Međutim, generacija mlađih sveštenika je shvatila da bi crnogorska država bez nacije bio prvi primjer u istoriji da viševjekovna egzistencija države u epohi formiranja nacija ne porodi i nacionalni identitet. Stoga su u litijama počeli da propovijedaju građanske ideje koje idu u prilog objedinjavanju crnogorskog nacionalnog i građanskog bića. Rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović poslao je poruku onima koji traže drugu crkvu: „Nema nama molitve bez vas, ni vama Crne Gore bez nas“. Ova izjava je najvažniji rezultat litija. Poziv na jedinstvo crnogorskih različitosti, bez brisanja nacionalnih Crnogoraca, dosad se nije čuo iz Crkve.

To je važan korak u evoluciji Crkve, makar on, za početak, bio i čisto pragmatični stav da je i za Crkvu bolje da se svi Crnogorci mole zajedno, jedni kao Srbi, drugi kao Crnogorci. Čak i ako je sveštenike u tom pravcu poguralo i prisustvo u litijama velikog broja nacionalnih Crnogoraca, koji ranije nijesu bili bliski Crkvi.

Vlast, međutim, nije spremno dočekala promjene koje se naziru u Crkvi. Njeni potonji vladari bez državničke vizije, nijesu o tome ni razmišljali. Produžili su da insistiraju da polovinu pravoslavnih građana čine izdajnici. Đukanović je nedavno prijetio institucijama koje gotovo da ne postoje i pozvao ih na poslušnost. Izgledalo je da traži izgovor za fizički obračun sa litijašima, s tim slabim ljudskim materijalom (terminologija jednog sljedbenika). Da bi ponovo uspostavio vlast čuvara revolucije u podijeljenom društvu. Odustao je nakon saopštenja Britanske i Američke ambasade, koje su pozvale na mirno rješavanje problema.

Zaključak

Svi uspješni nacionalni pokreti izvršili su demokratsku integraciju nacije. Svim neuspješnim zajedničko je to što su umjesto demokratije izgradili korumpirana neslobodna društva. Kad mu se od korupcije raspala Gran Columbija, Bolivar je napisao: “Od svega što smo stvorili jedino što će ostati je nezavisnost”.

Odbrana crnogorske nezavisnosti je dugoročni problem. Danas će je odbraniti NATO, ali, ko će je braniti od “demokratskog” utapanja u Srbiju kroz 10 ili 15 godina, kad Vučić prizna Kosovo i Srbija bude nekakav član NATO-a. Ako mlađani Đukanović potraje, neće imati ko da je brani: “Napuštaj zemlju gdje jedan čovjek drži svu vlast. To je nacija robova”, kaže Bolivar.

Rim nije pao zato što su varvari bili jači, već zato što su ga rastočili korupcija, nepotizam i slabljenje institucija. Tako je i Crna Gora u ovom trenutku mnogo više ugrožena Đukanovićevom despotijom, nego velikosrpskim aspiracijama i svojim ambivalentnim srpstvom i crnogorstvom. Crnogorstvo je emancipatorska ideja i, ako preživi ovu vlast, neminovno će jačati. Problem sa SPC je dugoročan, a Đukanović svakim danom produženja svoje vladavine dovodi u pitanje civilizacijsku opravdanost egzistencije crnogorske nezavisne države. Jedina zapadna vrijednost koju su Đukanović i njegovi dosad preuzeli od Evrope je skupa garderoba i skupi satovi.

Paradoks je da nadu da se sve može završiti bez konflikta između independista i unionista, u ovom trenutku daje srednjovjekovna institucija kakva je Crkva. U njoj se rađa spasonosna ideja o jedinstvu crnogorskog narodnog bića, dok partija koja je tehnički realizovala osamostaljivanje Crne Gore, želi da zacementira podjele. Zato je glavni politički zadatak u ovom trenutku, da se vladajuća partija vrati na građanske pozicije, a Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori da se pomogne da se ne povrati na velikosrpske hegemonističke pozicije prema sopstvenom narodu. Evolucioni ciklusi počinju slučajnim mutacijama. Mutacija se dogodila u MCP. Sad treba pomoći da se nova vrsta, koja je za kompromis, razvija.

Ima li ikoga u Crnoj Gori ko ne pomišlja da je jedna od namjera vlasti (kad imovinu Crkve preuzme država), da tu imovinu prodaje investitorima i ugrađuje se, kao i dosad, u svim prodajama. Stoga u trenutku kad je privatna država na vrhuncu, vlast nema legitimitet da imovinu koja se vodi na Crkvu preknjiži na državu. Privremena rješenja jednog viševjekovnog problema, ipak, postoje. (Na primjer, podizanje pravnog subjektiviteta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori do nivoa koji omogućuje da im ostanu crkve i imanja, ali bez prava prenošenja u vlasništvo Beogradskoj patrijaršiji.)

Najbolje bi bilo kad bi se dva ratna druga i inspiratori rata iz 1990-ih (Milo Đukanović i Amfilohije Radović) povukli iz prvog reda i prepustili drugima sa većim pregovaračkim kapacitetom, da pregovaraju. Neka mlađi traže forme suživota koji integriše Crnu Goru u jedno biće.

Zreli su uslovi da se vrijeme podjela čiji su protagonisti Đukanović i Amfilohije, završi. Političke parazite na obje strane, koji brane svoje sinekure i traže sukobe, treba udaljiti od pregovora.