STAV

Predsjednik u doba Corone

Kako bi nam sada valjalo onih deset miliona u budžetu koje smo dali u aferi "Limenka"
16900 pregleda 30 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević
Milo Đukanović, Foto: Savo Prelević

Ni jedan rat i nikada nije mijenjao načine življenja i umiranja koliko je to činio virus. Surovo je prekidao naizgled tačno zacrtane i neminovne političko-istorijske tokove. Kako je i kada satirao i tamanio cijele narode reklo bi se da istorija samo donekle pamti? Donekle, jer su virusi samo u Novoj Eri razboljeli, nepovratno pomeli ili izbrisali mnogo pouzdanog istorijskog pamćenja.

Predsjednik naše Crne Gore kaže sinoć: "Okrenimo se jedni drugima. Ugledajmo se na svijetle primjere iz naše slavne istorije". A, gdje je predsjednik bio do sada? Otkuda mu pravo, prije svega moralno, da nas poziva na svijetle primjere? Pa pola Crne Gore je, do juče, pozivalo svog predsjednika da se okrene, da se pogledamo, da nas razumije. U "dobru" nas se ni jednom nije sjetio. U "dobru" su, mnogi od nas, za njega bili pokret ludaka i izdajnika. Ali, bez sumnje, okrenućemo se i bićemo ponovo svijetli primjer nekoj novoj generaciji samo ne zbog Đukanovićevog poziva nego uprkos njemu.

O istoriji razornih vladanja koje su izazivali ludaci, budaletine, tirani, slinici i oholnici znamo previše. O istoriji razornih bolesti izazvanih virusima i bakterijama znamo neophodno ali  i iz toga znanja mogao bi se izvući nauk za sva doba. Nažalost, nećemo to uraditi ni ovog puta. Novi  milenijum je obećavao novi humanizam,  ubrzao nauku i tehnologiju do usijanja ali i danas, kao i nekada, čovjek i ljudi nisu najvažniji.

Prije jednog vijeka, u godini okončanja Velikog rata, "Španjolka" je za nepune dvije godine ubila najmanje pedeset miliona ljudi - mnogo više nego užasni rat koji se upravo okončavao. Koliko je ljudski život tada bio nebitan govori najbolje podatak da se i danas ne zna, ni približno, tačan broj stradalih. Precizna je svaka tvdnja kojom se rastegne između pedeset i stotinu miliona mrtvih? Komentar je suvišan.

Predsjednik Crne Gore kaže sinoć da je: "pandemija koronavirusa najveća pošast na evropskom tlu u savremenoj istoriji, i jedan od najvećih izazova čovječanstva".  Predsjednik opet ne zna - tako se to kaže pristojno. Ne zna, ali uvijek  želi da naglasi veličinu sreće i nesreće u svom vremenu. Sve što proživljavamo pod ovom vlašću mora imati gabarit presudnog kako bi pobjeda bila nesamjerljiva sa svim bivšim i budućim pobjedana, a eventualni poraz opravdan  suočavanjem sa nadzemaljskim. A, istina je,  pobijedićemo. I opet ne zahvaljujući Đukanovićevom vizionarstvu nego uprkos njemu.

O  "Španjolki" u zaraćenoj Evropi nije bilo poželjno i profitabilno da se govori jer su panika i bespomoćnost mogle štetiti ratnim ciljevima. U neutralnoj Španjji se jedino pisalo o pošasti pa je tako, nezasluženo, i dobila ime.

Umalo smo povjerovali u proteklih par sedmica da smo mi u Crnoj Gori "nadljudi" i da nas virus neće? Budalaste konstrukcije o našim genima i našim genijima okončane su  registrovanjem prvih slučajeva. Nas neće? Nas, koje nije nikada zaobišlo ni jedno zlo, a  promašivalo dobro kada su ga mnogi drugi osjećali i živjeli? Nas, koje nije zaobišao ni jedan rat, pa ni tuđi, a ako je čudom ili namjerom  i mogao, mi njega nismo.

Svijet se mijenja  pred našim očima i to drastično. Siguran sam da će se naš predsjednik najprije prilagoditi, njemu to ide od ruke.

Primorani smo na sve veće "socijalno distanciranje"  što je ljepše ime za međusobno izbjegavanje. To nedostajanje drugog moglo bi, možda, da nas zamisli, da nas promijeni, da nas opitomi i izliječi mnoge iracionalne mržnje. Narod bi rekao; bilo bi to božije davanje. Bilo bi, moglo bi, hoće li?

Ako nas svakodnevna izmiješanost i upućenost jednih na druge nije nikada mogla suštinski približiti, možda distanca može. Živi bili pa vidjeli!

Živi bili pa ćete čuti sadašnjeg Predsjednika kako ponovo kaže da je za sve kriva naša prošlost, višak istorije i mitomanija. Već sjutra neće nas pozivati da se okrenemo jedni drugima nego će nas gurati jedne na druge.

Snaga države nam je sada potrebna, sada treba da nam vrati dobrim djelima ono što smo uredno činili za nju. Danas treba da budu ponosni svi koji su  ispunjavali svoje poreske obaveze, oni koji je nikada nisu potkradali, oni koji su bez obzira na nepravde bili i ostali pošten svijet. Mnogo je čega što može da se uradi drugačije ali sada nije vrijeme da od svakog propusta nadležnih napravimo neoprostiv slučaj. Pamtimo. Ipak, pozivamo Vladu da poveća zarade zdravstvenim radnicima, da jednokratnom novčanom pomoći pomogne najugroženije grupe i pojedince, da prvi put u trideset godina za neko dobro iskoristi partijske infrastrukture, posebno vladajuće, da dopremo do svakog stana i najudaljenije kuće. Bilo bi divno, državnički odgovorno, u skladu sa svijetlom tradicijom, da se sada seoskom stanovništvu i svakome ko je u iznudici poklone oni paketi sa uljem, brašnom , šećerom, kafom, sapunom i čime god, jer u pojedinim djelovima Crne Gore novac ne znači mnogo. Po prvi put ne bismo zamjerili Vladi, a samo Vlada ima sve neophodne spiskove i tačno zna kome je šta neophodno.

Mnogo je ljudi koji žive "dan za dan", kojima je dnevni pazar izvor življenja. Lako je i opravdano zabraniti rad taksistima,  kafedžijama, frizerima, krojačkim radnjama ali država mora da im pomogne dok ponovo ne budu u prilici da zarađuju za život. Što bi rekao Predsjednik; dajte da se okrenemo jedni drugima! Oslobodimo najugroženije plaćanja računa za struju na 90 dana - Elektroprivreda je u našem, državnom vlasništvu.

"Naši preci su samopožrtvovanjem, slogom i zajedništvom, hrabro i razumno nalazili put do pobjede i u najkritičnijim situacijama" - zaključio je sinoć predsjednik Đukanović. Zapamtićemo mu ove riječi i staviti ih na sto nakon što pobijedimo. Brzo ćemo saznati šta on podrazumijeva pod slogom i zajedništvom.

Kako bi nam sada valjalo onih deset miliona u budžetu koje smo dali u aferi "Limenka". One desetine miliona usute u rupu bez dna koja se zove Montenegro erlajnz, onaj nenaplativi porez od par stotina miliona.

Kako bi nam sada bilo dragocjeno da nam se Predsjedik ranije okrenuo i da je ranije bio sklon samopožrtvovanju, razumnim i hrabrim odlukama koje bi uvažavale ovaj naš namučeni svijet.

Živi bili pa vidjeli!

Ako se ne vidi danas, vidjeće se sjutra.

Na muci se poznaju junaci, a junaka je bilo i biće uprkos predsjednicima i gospodarima.