Kriza je razdjelnica između onoga na što smo navikli, s čime smo se familijarizirali i što smatramo zadanim i trajnim, i onoga što dolazi kao nepoznato te izaziva tjeskobu. Kriza počiva na strahu, bojimo se nečeg konkretnog, zamislivog, izvjesnog.
Kriza u kojoj se sada nalazimo, kriza je konkretne i zamislive bolesti, a ona može biti gotovo bezazlena, ali može izazvati i ozbiljne zdravstvene posljedice i, u najtežim slučajevima, završiti smrću.
Mi se, u konačnici, bojimo vlastite smrti, bojimo se sebe mrtvih ili, za one koji nemaju problema s prihvaćanjem vlastite smrti, jer su jednokratnost i konačnost vlastite egzistencije već ukalkulirali u vlastite egzistencijalne planove, ti se boje da njihovo tijelo ne bude nositelj, stanište, rasadnik bolesti i smrti drugih.
Ova kriza je, dakle, kriza nadolazeće i zamislive bolesti i smrti, ali je, isto tako, ova kriza prilika da vrednujemo vlastiti život, povijest vlastite prisutnosti u svijetu, kao i svijet u kojem se zbivala dosadašnja igra našeg življenja. Sve to nakon krize nestaje. Nakon krize nastaje nešto novo, a ono istovremeno privlači i odbija. Privlači zbog toga što naš dosadašnji svijet nije bio savršen, nije bio čak ni najbolji od svih dosadašnjih svjetova, jer da jest, u njemu bi mogla nastati kriza, ali bi ona bila drugačija, na nju bi tada taj naš svijet imao učinkovit odgovor. Ne bismo bili ostavljeni ili protjerani, ne bismo u ostavljenosti ili protjeranosti mislili na smrt, nego bismo čuvali sebe u tom svijetu i čuvali bismo taj svijet za sebe.
To novo što nastaje, dakle, nastaje tako da nas istodobno privlači i odbija. Odbija nas mogućnost da će nastati nešto gore od ovoga, da ćemo biti ostavljeni od društvenih struktura i da ćemo, u konačnici, biti ostavljeni u sebi.
Privlači nas mogućnost, nada i želja da će nastati nešto savršenije, nešto što umije učiti iz nesavršenstava prošlih svjetova, nešto što ne dopušta ponavljanje grešaka. Privlači nas iluzija savršenstva koja proizlazi iz naših urušenih snaga i rastuće nemoći. Ostavljeni i prognani čovjek ima sjećanje i imaginaciju. Sjećanje mu uprisutnjuje lažni kontinuitet njegovog života. Taj kontinuitet je lažni kontinuitet jer se ne možemo svega sjećati, sjećamo se samo onih, za našu egzistenciju bitnih točaka, a one su, uglavnom, u misao transformirane iznimne sreće i tuge, neuspjesi i uspjesi.
Kada sjećanjem povežemo te točke, nastala je sva naša egzistencijalna popudbina, sve ono što mi jesmo: ograničeni bazen nekoliko sreća, tuga, uspjeha i neuspjeha.
Imaginacija nam, naprotiv, otvara put za nove doživljaje, za nova sjećanja, za rast našeg Ja i sadržajno obogaćivanje našeg Ja. Mi sada, nakon razornog potresa u Zagrebu i usred epidemije, maštamo, zamišljamo kako će nam biti, jer ne želimo da nam ovako trajno bude.
Nitko prirodno ne pripada stanju progona i ugroza, zato, nakon krize, odbacimo naše progoniteljske i ugrožavajuće identitete. Sjetimo se nacionalističkih progona oduzimanja socijalne države, zato što je taj socijalni sustav proizašao iz bivše države.
No uviđamo li da je upravo taj urušeni, ali ipak preživjeli sustav, posljednja brana koja nas čuva od ove pandemije? Trideset godina urušavamo javni zdravstveni sustav, trideset godina gradimo spomenike kako bismo prakticirali novu idolatriju navodno zdrave nacije, a ne gradimo bolnice za liječenje bolesnih.
Trideset godina, u ritualnom javnom bjesnilu, izdvajamo najgore među nama - sociopate, psihopate, ubojice, silovatelje, lopove - kako bismo ih uzvisili i sebe njima podložili.
Trideset godina neki biskup, kao posvetitelj javnog bjesnila, ljubi ruke osuđenom ratnom zločincu ili nekom drugom subjektu ništavila, pretvarajući ga u božanstvo devastirane države.
Nema toga Boga koji ovo bjesnilo može podnijeti kao svoje i od sebe željeno bjesnilo. Kada smo sve vrijednosti, u Nietzscheovom smislu, prevrednovali i etablirali, dogodila se epidemija i u naš svijet je probila ironija. Zar nije ironija da nas, u doslovnom smislu riječi, spašavaju ostaci javnog zdravstvenog sustava izgrađenog u bivšoj državi? Našu državu spašava nešto iz bivše, dakle ne-naše države! Pa to je ironija koja ima pedagoški karakter. Ova ironija nas poučava u što smo se pretvorili - u egzekutore naše države, jer nismo izgrađivali državu, nego smo dopustili da pojedinci koji vole sebe, a preziru državu, izgrađuju sebe i vlastiti komoditet.
I ti koji su izgrađivali sebe na štetu države, ti koji su gradili fontane umjesto bolnica, ti koji su isticali nacionalizam umjesto ljudskosti, svi ti su sada spašavani od ostataka javnog zdravstvenog sustava izgrađenog u ne-državi, u bolnicama koje je sve izgradio taj neprijateljski sustav. Neprijateljski sustav sada skrbi o nama. Ironija i pedagogija. Naučimo nešto.
Naučimo nešto i iz toga što su u ovoj krizi opet oživjele tzv. neproduktivne datosti: solidarnost, sućut, pravda, nada, ljudskost… Progonitelji ovih vrijednosti u našoj državi, toliko su se trudili odvojiti Hrvata od čovjeka, boreći se da na mjesto čovjeka stupi samo Hrvat.
Takva, od svega ljudskog odvojena kreatura, u sebi nema mjesta za solidarnost, sućut, pravdu, nadu i ljudskost. Ove datosti prebivaju u čovjeku, a taj čovjek može biti Hrvat, Slovenac ili Mađar, ali one ne prebivaju u Hrvatu, Slovencu ili Mađaru ako oni prethodno nisu ljudi.
Čovjek sućuti, pravde, nade i solidarnosti može biti Hrvat, Slovenac ili Mađar, on je tada Čovjekohrvat, Čovjekoslovenac ili Čovjekomađar, no ako u Hrvatu, Slovencu ili Mađaru ne prebivaju ove vrijednosti, riječ je o ništavilu.
Čovjek može biti sve, sva pozitivna stvarnost se ostvaruje u čovjeku ili može biti ostvarena u čovjeku, a ono što ostane bez čovjeka je ništa. (...)
Ova kriza nam je pokazala, ali je veliko pitanje je li nas i naučila, da državu vole oni koji izgrađuju javni sustav i funkcionalne institucije.
Konkretno, današnju Republiku Hrvatsku su voljeli svi oni koji su u bivšoj državi izgradili javni zdravstveni sustav, današnju RH vole svi oni koji se trude i žele izgraditi funkcionalni javni sustav, a današnju državu preziru svi oni koji su taj sustav zapustili, zanemarili i destruirali.
Ljubav prema ovoj državi pokazuje se konkretnim činima, baš kao što se i prezir iskazuje konkretnim činima. Oni koji vole državu, oni izgrađuju državu, a oni koji državu preziru, takvi će uvijek pronaći neku ruku osuđenog ratnog zločinca kojoj treba udijeliti cjelov. Budućnost ove države ne ovisi o izljubljenim rukama osuđenog ratnog zločinca, ona ne ovisi ni o usnama koje ne ljube žrtve ratnih zločinaca nego njihove krvnike, o takvima ovisi propast.
Budućnost ove države ovisi o nekim drugim rukama - recimo o ljudskim rukama svih onih, neovisno u kojoj državi žive, koji su svojim pljeskom dali podršku u potresu razrušenom Zagrebu.
(autograf.hr)
Bonus video:
