ZAPISI SA UŠĆA

Leskovački sjetni čokoti

Otkako nam nevidljiva ruka namiče maske na lice i za nama zamandaljuje vrata u pet popodne, obdan šetam najboljim vinogradskim pobrđem Srbije. Priča o njegovoj zapuštenosti jeste priča o mučnoj srpskoj tranziciji
2599 pregleda 0 komentar(a)
Stari vinograd, Foto: Dragoslav Dedović
Stari vinograd, Foto: Dragoslav Dedović

Pogledam dolje, u kotlinu. Sred sunčana dana nešto se bjelasa sve do dalekih obronaka Suve planine. Nije snijeg. Nisu labudovi. Već plastenici koji hrane pola Srbije. Vidim Hisar kako se kao zelena grba digao iznad mora krovova. S one strane štrče leskovački soliteri. S ove strane prsten sela. Donje Stopanje. Gornje Stopanje. Vinarce.

Sve to obuhvatam pogledom pa se okrećem pobrežju na koje sam se uspeo prašnjavim atarskim putem. Sjetim se da sam dolje, na izlazu iz sela Vinarce, prije uspona, vidio zarđalu tablu sa jedva čitljivim natpisom: Navip plantaža.

Ovdje se niže brijeg za brijegom, između njih su udoline. Kao da je neko zatalasao predio i onda ga u tom pokretu zaustavio. U jednoj od udolina, žalosne vrbe se nadvile iznad jezerca. Čuju se glasovi pecaroša koji ne mare ni za italijanske ni za srpske pandemijske scenarije. Stoički posmatraju vrh svog štapa, ravnodušni spram svih slutnji propasti svijeta. Ko zna, možda je neko od njih čitao Tvrđavu Meše Selimovića: ”Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!”

Šetnja kroz bivše vinograde

Ne pecam već šetam. Skoro svaki dan otkako nam nevidljiva ruka namiče maske na lice i za nama zamandaljuje vrata u pet popodne. Pogledam iznad jezerca. Luk brijega je do pola izbrazdan redovima starih čokota postrojenih između betonskih stubova. Pod konac razapeta žica drži čokote na okupu. Stubovi su stari, kao i čokoti. Obronci druge polovina brda su zarasli u šikare i mlade šume. Tako je i na susjednom brdu, i na onom iza njega. Desno od atarskog makadama tu i tamo štrči poneka vikendica. Svakoj drugoj fali prozor ili crijep na krovu. Spomenici bivšeg blagostanja, kao i vinogradi zarasli u korov. Ali poneka kućica plijeni negovanim voćnjakom ili parčetom urednog vinograda iza sebe.

Stari vinograd
Stari vinograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Gore iznad mene dva orla sporo kruže jedan oko drugog. Ispod đonova škripi šljunak. Svako malo gušter panično šmugne dublje u žbunje. Ima i manjih parcela što blistaju podrezanim čokotima iz kojih džigljaju mladice. Domaćinskih ruku je manje, ali nisu iščezle. Tu i tamo zemljište je prenamijenjeno u voćnjak. Uredno okrečena stabla postrojena kao nekada čokoti, u punom cvatu. Postoji nada da će se ova „srpska Toskana“ jednom ovako ili onako obnoviti. Ali u cjelosti? Ne vjerujem. Mada talasasto pobrđe kroz koje hodam po mišljenu znalaca spada u najbolje vinogradsko zemljište u zemlji Srbiji, priča o njegovoj zapuštenosti jeste priča o mučnoj srpskoj tranziciji.

Od Petrovaradina do Vranja

Agrarni gigant Navip je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka počeo sa ukrupnjavanjem i kultivisanjem vinograda sjeverno od Leskovca. Prije nego što se zemunski džin stropoštao u zamahu mutne privatizacije, njegovi leskovački vinogradi prostirali su se na više od 1.000 hektara. To treba prevesti na svakodnevni jezik. Radi se o deset miliona kvadratnih metara pod čokotima.

Stari vinograd
Stari vinograd(Foto: Dragoslav Dedović)

Leskovačka plantaža je u novom milenijumu, dijeleći sudbinu Navipa, korak po korak, godinu po godinu klizila u stečaj. Odsudni korak je bila prodaja ispod cijene. Navipovi vinogradi, od Petrovaradina do Vranja, sa najvećim cjelovitim područjem kod Leskovca, vrijedjeli su, kako kažu, oko 30 miliona eura, a cijela firma je otišla na doboš za manje od 6 miliona eura. Na kraju te priče finansijska supstanca iz Navipa je, kažu nezavisni izvori, isisana preko ofšor računa u inostranstvu. Sada je lijepi krajolik koji gledam - zaparložena prvoklasna crvenica na idiličnim padinama.

Ponegdje se vide crna područja usred vegetacije. Strnjišta, gustiš i čokoti su gorjeli. Što slučajno, što namjerno. Ponekad sam prolazio pored zemljišta kojim je divljao plamen. Čak i u opepeljenom predjelu postoji trag bizarne ljepote.

Na raskršću vjetrova

Raskršće na vrhu pobrežja nudi priliku za predah. Ispred mene je bivša kuća od koje su ostali samo zidovi. Iza mene staro stablo koje ne cvjeta i ne pušta pupoljke. Desno put vodi ka Pašinoj česmi. Bivše leskovačko izletište usred šumarka na brdu, koje je najprije potpuno propalo, da bi se pojavili arapski ili domaći investitori, ko će ga znati. Ponovo je proradio dobar hotel. Za kratko. Domaći biznismen koji je bio posljednji nominalni vlasnik, sada je, ko zna zbog čega, u zatvoru. Hotel je zatvoren. Srpska tranzicona muljaža.

Pravo ispred nas je vinogradska padina zarasla u gustiš. Poput višekilometarskog tobogana ona vodi ka selu Donje Stopanje. Selo je ustvari predgrađe Leskovca. Legenda kaže da je na tom mjestu iskrčeno „sto panjeva“, pa je tako nastao naziv Stopanje. A druga legenda veli da su sela Gornje i Donje Stopanje nastala tako što su preživjeli u epidemiji kuge - sedam porodica - odlučili da se razdvoje. Jedni su pošli nizvodno uz rijeku Jablanicu, a drugi uzvodno. Kako god, dolazeći ovamo jednom sam prošao kroz polje iza sela, pokraj bivših upravnih zgrada Plantaže. Vjetar je svirao kroz jednu napuštenu zgradu.

Navip Leskovac
Navip Leskovac(Foto: Dragoslav Dedović)

Iza nas, na raskršću, vijuga put za Podrimce. Seoce je smješteno kao u pupku između bregova. Oko sela su kosine lijepo obrađene, što znači da to zemljište vjerovatno nikada nije pripadalo Navipu. Prošetate li selom malo koga ćete vidjeti. Jedan sjedokosi domaćin nam je prije neki dan, naslonjen na svoju kapiju, ispričao da je on išao u osnovnu školu sa četrnaestoro djece. Jeste da je to bilo davno, vjerovatno prije više od šest decenija. Ali sada u lokalnu školu ide ukupno troje djece. Iz tri sela. Bila je tu i prodavnica, pa je više nema.

U selu nevezani psi preskaču ogradu da zareže na stranca. Krmača od više stotina kilograma meditira na raskršću. Pijetao se kostriješi na ćurku.

Spuštanje u kotlinu

Sa raskršća na kojem stojim mogu da se vratim lijevo, uzbrdo, pa da se dugim, jednosatnim hodom spustim u Vinarce. Selo tek nekoliko kilometara udaljeno od grada u stvari je jedna od najstarijih naseobina u Leskovačkoj kotlini. Pretpostavljaju da se radilo o srednjovjekovnom posjedu manastira na čijem je temelju nastala crkva Svetog Nikole u selu Donje Stopanje. A lokalna legenda veli da je Vinarce dobilo naziv one jeseni kada je nevrijeme donijelo grad nad vinograde, pa je, tukući po zrelom grozdu, potocima ponijelo mlado vino u dolinu.

Ka Leskovcu se ne mora sići ni ovuda. Traktorskim putem usječenim u vinograde spuštamo se ka romskom groblju koje se smjestilo između dvije padine pod čokotima. Veliki baldahini iznad grobova još izdaleka daju pun smisao izrazu „vječna kuća“. Pomislim, ako se već mora umrijeti, onda nije loše da te sahrane između dva vinograda. Na nadgrobnicima uglavnom srpska imena sa prezimenima koja su prožeta turcizmima. Nerijetko pored nekog Rajka ili Ljubice stoji polumjesec sa zvijezdom. Ovdje se, dakle, musliman može zvati i Dragoslav.

Podrimce
Podrimce(Foto: Dragoslav Dedović)

Priznajem da ovamo vjerovatno ne bih dolazio da nisam tražio prostor bez ljudi. A ljudi je ovdje zaista malo. Osim nekoliko mladića koji u podrumu jedne vikendice troše zalihe vina, čekajući da zaraza prođe, ponekog domaćina nagnutog nad čokote, i ponekog traktoriste koji pozdravlja sa otvorenim dlanom kao Vinetu, skoro da nema nikog.

Nazad u policijski čas

Ponekad borovi zašume, domunđavajući se sa vjetrovima. Poneki leptir sune u svojoj suludoj putanji. Iznad krovova napuštenih vikendica, iznad zaraslih padina, u daljini se bjelasa jedan od vrhova Suve planine, čiji obronci dopiru u opštinu Vlasotince, na dnu leskovačke kotline. A sa druge strane planina seže sve tamo do Niške banje. I pecaroša više nema. Otišli su sa maskama na licu u grad.

Zavolio sam ove bezljudne predjele. Možda će oni opet, makar dijelom, da zablistaju baš kao toskanski ili mozelski vinogradi. Kažu da je kruševački Rubin iznajmio dobar komad bivše Navipove plantaže.

No, meni se dopadaju i ovakvi, pod sjenkom velike prošlosti. Ovaj predio nas podsjeća na to da će priroda, onog trenutka kada odustanemo od mukotrpnog kultivisanja prostora, preoteti to što smo joj znojem više pokoljenja oteli.

Ovi vinogradi nisu prikladni za fotografije turističkih prospekata. Njih kao da je slikao majstor metafizičke melanholije Đorđe de Kiriko. U njima je ono što je odsutno, nevidljivo, nepovratno napušteno, suština onoga što vidimo.