STAV

Život, zabava i smrt

Ne znam od čega mi je svakodnevno veća muka; od politika koje koriste korona-virus za borbu protiv neistomišljenika i utvrđivanje vječne vladavine ili od ekspertskog nagađanja sportskih analitičara o tome kada će biti završeno ovo i ono prvenstvo, odnosno, kada će početi novo i hoće li sve biti kao nekad?
5426 pregleda 4 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Beta/AP
Ilustracija, Foto: Beta/AP

Uh, što sam ja volio fudbal! Sve sam bivao u mašti; Rade Zalad na gol liniji, Velimir Zajec po cijelom terenu, Santrač, Vukotić, Petrović, Šestić, Sušić, Šurjak. Bilo je u to vrijeme i trbuljastih fudbalera, a domaći igrači bili su neuporedivo popularniji od stranaca - što zbog raznih gvozdenih zavjesa što zbog drugačijeg nacionalnog ponosa u ono doba. Fudbal je danas biznis nevjerovatnih razmjera i nimalo najvažnija "sporedna stvar" na svijetu - taman posla da je sporedna.

Ne znam od čega mi je svakodnevno veća muka; od politika koje koriste korona-virus za borbu protiv neistomišljenika i utvrđivanje vječne vladavine ili od ekspertskog nagađanja sportskih analitičara o tome kada će biti završeno ovo i ono prvenstvo, odnosno, kada će početi novo i hoće li sve biti kao nekad? To je bolest i to perverzna, luksuzno-perverzna. Da! Volio bih da se vrati fudbal kao igra, a za industrijom fudbala ne žalim i ne marim ni najmanje. Nažalost, postalo je skoro nemoguće razdvojiti ih. Suvišno je da pominjem i druge sportove - svi žele da se pofudbale!

Najveći klaster oboljelih od Kovida-19 na planeti za sada je onaj "fudbalski", onaj iz Bergama, kada su se nadigravali Atalanta i Sevilja. Bio je to evropski Vuhan satjeran krvožednim biznisom na jedan stadion! Možemo li zamisliti šta bi se desilo da je umjesto sa stadiona virusna eksplozija krenula iz Hrama Hrista Spasa u Moskvi ili sa Litija iz majušne Crne Gore? Vjerujem da bi Karl Bilt tražio da se Pravoslavni bombarduju, ili bi Pravoslavce priručnim mašicama izvlačili iz kuća i trpali u improvizovane konc-logore. Ne bi mnogo bolje prošli ni Muslimani da im se omakla takva neopreznost.

Životi nas Evropljana uvijek su bili prepotentno skupi? U političkoj podjeli na Zapadnu i Istočnu Evropu vrijednost zapadnog čovjeka, makar po "predračunu", bila je neuporediva sa ostalima. Ipak, kada bi kretali ratovi, a bili su  "industrija" dvadesetog vijeka, gazilo se kroz to vrednovanje i krv do koljena - preko vlastitih leševa i skupih "faktura".

Od kako je svijeta tu su i epidemije različitih zaraznih bolesti. Nikad do sada nismo zastali i promijenili se. Čovjek lakše zaboravlja nego što pamti. Ni milionske, ni desetine miliona žrtava nisu bile dovoljne da se promijene politike, da se umire životi, da se smanje razlike, izađe iz rovova, oslušne bilo opšteg, razumije priroda i naše mjesto na ovom svijetu. Nije nikada i prilično sam siguran da neće ni sada.

I nakon ove pošasti jurnjava za novcem biće nastavljena, a volja za moć nepobjediva. "Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moć, i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar” - tako je govorio Niče. Samo kod Ničea, svi to znamo, ne radi se o prekoru ljudskom moralu, nego o pokudi tradicionalnim slabostima, o rušenju hrišćanskog svijeta i Hristove etike o "otkriću" novog puta i novog smisla. Bio je to, međutim, stari put koji je davno, davno prije, dojadio mnoštvu; i ribarima i tesararima i mladima i starima, ženama i muškarcima.

Nije kolumna mjesto za raspričavanje velikih filozofskih tema i osporavanje cijelog jednog filosofskog života. Ipak, očeglednija je, u iskustvu življenja, volja za životom od volje za moć, volja za smislom, za pobjedom nad smrću. Za sada izlaz je ponudio samo Jedan, Onaj koji jeste i vječno traje u žrtvi za drugoga.

Sve, ali sve, sada i ovdje nekakva je podrugljiva zaostavština navodnog ničeizma, a koja, prosto, od čovjeka ne traži nikakav napor, ništa nadljudsko čak, nego samo utapanje u ništavilo prosječnosti, u bezličnu vojsku kupaca sreće i zadovoljstva za sitan novac. Od tog prodavanja sebe za sitniš žive spektakularni stadioni svih vrsta širom svijeta na kojima se uzgaja zaborav i pokopava svakodnevna tuga. Taj bijeg od neizlječive prolaznosti postao je biznis od kojega žive vlasnici naše jedine planete. Pravilo je "ne pitaj i živi", a zapitani su preostali: čudaci, zanesenjaci, ludaci, osobenjaci, svi koji sreću kvare i traže nešto više.

Troškovi života onog skupog Evropljanina sa početka priče nikada nisu bili jeftiniji - to su samo naizgled luksuzne ulaznice za bagatelno trajanje. Odavno to važi za sve, za istok Evrope ali i za istok svijeta. U vlastitom vijeku izborili smo se da budemo navijači i nakon samo trideset ili šezdeset dana karantina žudimo da nam se vrati vrijeme u kojemu ćemo opet moći da navijamo, ne i da živimo, to već odavno niko nije ni tražio.

Iako ćemo čim prije nastaviti po starom Kovid -19 nas je samo podsjetio da je ljudska sloboda krhka, a naše sposobnosti da komandujemo Zemljom i Kosmosom ograničeno smiješne.

Demokratija, naše ponosno, prilagođeno oružje  međusobne ravnopravnosti pokazala je u mnogim državama lažno lice - suspendovana je, a pobune u njenu odbranu prava su rijetkost. Dominantno uređenje širom svijeta, ipak, je strah. Preko noći načela slobode, jednakosti i bratstva strpane su u pritvor. Pod izgovorom da je život najpreči mnoge vlasti su pribjegle nedopustivom - uništavanju svrhe i suštine slobodnog življenja u korist preživljavanja.

Preživjećemo jer to uspijevaju i nesvjesne vrste, ali upravo na Vaskrs treba sebi postaviti pitanje: šta mi zapravo hoćemo, šta očekujemo i čemu se možemo nadati - ludski, kantovski!

Ja sam nekada vjerovao u fudbal. Prinio sam mu sve žrtve svoga djetinjstva. Tada je fudbal bio igra, a život uvijek više od igre.

Tražimo život i daće nam se!

Tražimo industriju fudbala i vratiće se!

Virus ne moramo tražiti, naći će on nas, i opet ćemo biti slabi i nespremni, i opet ćemo se plašiti smrti od koje najprije umru najdraži - naše zabave!

Smrt je tako očigledna ali, sjetićemo se jednom, samo da ne bude kasno, da je njen izvor i snaga u životu!

Hristos Vaskrse!