STAV

Skupštini treba staviti pampers

Javno priznajem da osjećam sramotu zbog toga što smo sjeli konačno u klupe i to po restriktivnim pravilima
6119 pregleda 6 komentar(a)
Detalj sa današnjeg zasijedanja Skupštine Crne Gore, Foto: Skupština Crne Gore
Detalj sa današnjeg zasijedanja Skupštine Crne Gore, Foto: Skupština Crne Gore

Sastali smo se četrdeset dana poslije početka epidemije, očigledno je, da odamo počast i učinimo pomen parlamentarizmu. 

Voljom većine Skupština je odavno mjesto okupljanja omraženih i nesposobnih ljudi.

Nikome nije jasno zašto postojimo i dalje?

Oni koji su željeli da dokažu kako je parlament suvišan nakon godina pokušavanja konačno su uspjeli - zaista, ovakva institucija nikome ne treba.

Četrdeset dana potom, s maskama i rukavicama, s distancom unutar plenuma, s raspoređivanjem po skupštinskim salama, podsjećamo na putujući kabare primitivnog repertoara. 

Tu smo da opečatimo na kraju sve što je u međuvremenu urađeno, da za života podignemo spomenik vladinim naporima i genijalnosti Nacionalnog koordinacionog tima koji je u Termopilskom klancu dočekao golim rukama i golim nosevima neuporedivo brojnijeg neprijatelja mitskog imena.

Virus-Korona je desetkovao demokratiju. Skupština nije mogla da se sastane prije jer se niko nije sjetio genijalnosti da i poslanici mogu staviti maske i rukavice, da mogu raditi svoj posao koliko fizički radnici na gradilištima? Niko se nije sjetio? Ne! Vlada se poigrala sa Parlamentom uz nesebičnu podršku svoje većine koja i tako Skupštinu doživljava kao kaznilište i usputnu stanicu prema izvršnoj vlasti.

Javno priznajem da osjećam sramotu zbog toga što smo sjeli konačno u klupe i to po restriktivnim pravilima. Sada treba nešto da govorimo, nešto da kažemo, nekoga da ohrabrimo. To treba da učinimo mi koje su skrajnuli iz života, iz javnosti, mi koji o učinjenom znamo manje od novinara, mnogo manje od medicinskih tehničara, nedopustivo ništa  s obzirom da smo prvi ljudi parlamentarne demokratije, žalosni predstavnici naroda i građana.

U nekoliko minuta ćemo dobiti priliku da kažemo sve: da odamo počast zaslužnima, da ućutkamo prevarante, da raskrinkamo lopove, da predložimo mjere, da dopunimo samodovoljnu pamet najužeg državnog rukovodstva. To simbolično vrijeme je ponižavajuće, to je pranje prljavog veša vladinih politika kroz kockarnicu koja se zove Skupština Crne Gore.

Kovid-19 je pozornica na kojoj se bezobzirno projavljuje golotinja naše države i to minimalističko ruho treba prodati u najljepše odijelo za budućnost.

Mi smo očigledno preživjeli virus ali očiglednije je da ćemo teško preživjeti njegove posljedice.

Parlament je u oba slučaja planiran za karantin.

Mi smo najbolesnija institucija ikad i najposlušnija igdje. Naše dobrovlljno samoizolovanje je slika našeg društva, naše četrdesetodnevno "tihovanje" je zastiđe parlamentarizma.

Ovakav parlament zaslužuje ignorisanje, zaslužuje da bude saslušavan, a ne da mi saslušavamo, zaslužuje jednu veliku masku s prednje strane zgrade i pampers pelene pozadi.

Ova pričaonica ničega  raspadajući je dinosaurus koji je i dalje ograđen zaštitnom ogradom, odnosno, podsjećanjem da je tu nekada bilo života.

Predsjednik Parlamenta je neka vrsta Karađoza zaposlenog u  najgorem surogatu Proklete avlije i Nušićevog Narodnog poslanika.

Trebaće imati želudac da se otrpi, skoro bez prava na komentar, snishođenje vladinoj genijalnosti, licemjerna zahvalnost građanima, a u suštini, politička predizborna kampanja vladajuće većine pod jeftinim sintetičkim ili pamučnim maskama.

Ovaj saziv Skupštine neće biti zapamćen, i pravedno je tako. Većina koja je unizila sebe do otirača za tuđe noge, unizila je i ostatak slobodnih ljudi do mučnine.

Pričaonica ničega je izdahnula i tome se najviše raduju poslanici koji su u nju prije četiri godine unijeli bezličnost i virus poslušnosti koji je efikasnije ubio nego bi Kovid-19 da je potrajao vječno.

Virus poslušnosti prijeti cijeloj Crnoj Gori. Njegovo rodno mjesto nije  Jugoistočna Azija.

Pijaca sa koje je taj virus krenuo prije nekoliko decenija pijaca je naših duša, strahova i pelena.

Taj virus se ne pobjeđuje distancom nego razumom i srcem. Tek nakon pobjede nad tom virusnom sramotom možemo vratiti dostojanstvo Skupštini, ljudima i državi. Taj virus, dokazali smo, može i da se preživi ali po cijenu koja se ne prihvata od slobodnog čovjeka.