STAV

Fizička distanca od dva metra dovešće do psihološke distance među ljudima

Kovid-19 promijeniće naš svakodnevni život u još nebrojeno mnogo aspekatâ; u ovom trenutku nije moguće ni pretpostaviti na koje ćemo sve korekcije našeg modela svakodnevnog ponašanja morati pristati
3079 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 13.05.2020. 10:33h

Kovid-19 kao indikator nekih sadašnjih i uzročnik budućih antropoloških obilježja

Šetajući rivom prije nekoliko danâ, sreo sam prijatelja kojeg izvjesno vrijeme nisam vidio. Po navici iz predkovid-19 vremena krenuo sam da mu pružim ruku na što mi je on odgovorio pružanjem lakta. Sa osmijehom sam se prisjetio da je rukovanje - otkad je počela epidemija - strogo zabranjeno i uzvratio sam mu laktom. Navike, pogotovo one najukorjenjenije, ne mijenjaju se lako.

I nije samo rukovanje običaj koji je pandemija kovida-19 za izvjesni period isključila iz našeg svakodnevnog ponašanja i naše svakodnevne rutine. Kovid-19 isključio je iz svakodnevnice i nešto što je ljudskom biću mnogo značajnije: fizičku blizinu i vanjsku prisnost među ljudima. Fizička distanca - slobodno možemo reći zaštitni znak življenja u doba kovida-19 - potrajaće sve do samog kraja pandemije, tj. do pronalaženja vakcine i/ili lijeka za ovu bolest koja je naglavačke okrenula aktuelnu civilizaciju. A za pronalazak vakcine i/ili lijeka za kovid-19 - prema izjavama svih relevantnih svjetskih epidemiologâ i virusologâ - biće potrebno najmanje godinu i po dana. To je dug period; više nego dovoljno dug da utiče na moguću (radikalnu) modifikaciju ljudske prirode.

Ako je rukovanje običaj kulturno determinisan - jer u kulturama različitim od naše imamo i drugačije načine pozdravljanja pri susretu - pa samim tim ne može imati ozbiljnije posljedice kad je u pitanju promjena nekih naših suštinskih antropoloških determinanti, dugotrajno održavanje fizičke distance nešto je sasvim drugo. Naime, ne izazivaju samo impulsi iz nutrine ljudskog bića promjene u vanjskim, perceptibilnim manifestacijama, nego imamo i obratan proces: određeno ponašanje može izazvati neki unutrašnji impuls, npr. određenu emociju. To će reći da, npr., kao što dobar vic ili emocije zadovoljstva, radosti i sreće utiču na pojavu osmijeha kod određene ljudske jedinke, isto tako i vještački i “na silu” započeto smijanje može potaknuti pojavu dobrog raspoloženja i osjećanja sreće. Po analogiji sa opisanim procesom, i naša fizička blizina i/ili distanca nije samo uzrokovano (nekim impulsima iz nutrine čovjekovog bića), nego isto tako može biti i uzročnik. Dakle, i kod fenomena fizičke distance susrećemo se sa dvosmjernim procesom. Upravo u vezi sa ovim zanimljivo je nešto čemu svjedočimo ovih dana: eksplicitno odbacivanje, od strane izvjesnog broja ljudi, sintagme „socijalna distanca“ - koju su epidemiolozi prvobitno bili skovali da njome referiraju na obavezno držanje udaljenosti od dva metra među ljudima - u korist sintagme „fizička distanca“. I ti ljudi dijelom su u pravu: čisto prostorna udaljenost između dvoje ljudi svakako se mora nominovati fizičkom distancom. Ali dijelom i nisu u pravu. Nisu u pravu zato što ne uviđaju postojanje suodnosa i uzajamne povezanosti fizičke distance, sa jedne strane, i onoga što oni nazivaju socijalnom distancom, sa druge (a što, zapravo, nije adekvatan naziv za tu pojavu: jer, nije u pitanju socijalna, nego psihološka distanca). Poput gore navedenih primjerâ dvosmjerne kauzacije određenih emocijâ i ponašanjâ, i kad govorimo o fizičkoj distanci među ljudima, valja konstatovati da ne utiče samo unutarnje stanje na vanjsko, nego i obrnuto. Tako je fizička distanca u odnosu na neko ljudsko biće prije svega, naravno, uzrokovana unutarnjim impulsom izvjesne odbojnosti i/ili gađenja prema tom ljudskom biću; kad nam je neko antipatičan i/ili odvratan instinktivno se udaljavamo od njega/nje. Međutim, sa druge strane, neminovno je da će i dugotrajno održavanje prostorne distance od najmanje dva metra među ljudskim jedinkama - preporuka koja će sigurno potrajati sve do pronalaska vakcine za kovid-19 - temeljno uticati na ljudsku prirodu i ostaviti kao trag i/ili upečatljivu tendenciju generalno povećani stupanj, ne, naravno, netrpeljivosti i odbojnosti (jer pojava tih emocijâ nije moguća prema ljudima koji su nam simpatični i/ili koje volimo), ali svakako izvjesnog, nazovimo to tako, zaziranja od drugog ljudskog bića: zaziranja i opreza koji će svakako potrajati i dugo poslije nestajanja kovida-19 kao socijalno-civilizacijskog problema. Da rezimiramo: dugo trajuća fizička distanca od dva metra među ljudima nesumnjivo će dovesti do pojave psihološke distance među ljudskim jedinkama. A to će dalje uticati na to da - jedni od drugih ionako poprilično otuđeni ljudi (zapadno)evropsko-(sjeverno)američke civilizacije - postanu međusobno još otuđeniji.

Pandemija kovida-19 razgolitila je do razine bolne jasnoće još neke nimalo ohrabrujuće istine o ljudskom biću savremene (zapadno)evropske-(sjeverno)američke civilizacije. U jednom svom ranijem članku ustvrdio sam (i time ni najmanje otkrio toplu vodu, naprotiv) da je pomenuta civilizacija, između ostalog - civilizacija konzumerizma te primitivnog i prizemnog hedonizma. Jedna od nužnih posljedicâ konzumerizma i hedonizma je i velika mobilnost ljudi; u potrazi za objektima i djelatnostima koji mogu zadovoljiti konzumerističko-hedonistički nagon (tržni centri, lokali, diskoteke, klubovi, raznorazne turističke destinacije, turistička putovanja u evropske i svjetske prijestonice, razni adrenalinski sportovi itd.) prosječni homo sapiens savremene (zapadno)evropsko-(sjeverno)američke civilizacije postao je, nominujmo to tako, biće skitnje. Ne nomadsko biće - jer bi takav naziv podrazumijevao kakvu-takvu kreativnost u vidu istraživačkih impulsâ, kao imanentnu značajku tog bića - nego baš biće skitnje: duhovno prazno ljudsko stvorenje, koje tu duhovnu prazninu pokušava ispuniti stalnom (i besmislenom) kretnjom i potragom za raznoraznim vrstama površnih i brzih užitakâ. Ili, da obrnemo posmatračku perspektivu: homo sapiens savremene civilizacije je vandomno biće (ili, u hajdegerovskom maniru, čovjek-doma-izvan). To, naravno, ne znači da ti ljudi nemaju kuću ili stan u kojem žive (takvo ljudsko biće nominovali bismo bezdomnim bićem). To znači da ti ljudi ne poznaju i/ili nisu u stanju spoznati i priskrbiti vrijednosti koje čovjeku nudi duže boravljenje u krugu svog doma, a koje se prije svega tiču njegovog intelektualnog, emotivnog i duhovnog samoprodubljivanja i samousavršavanja. I upravo tu karakteristiku savremenog čovjeka bjelodano je i surovo u prvi plan izbacila pandemija kovida-19, kada su ljudi prisilno morali ostati u kući. Jer, da homo sapiens savremene (zapadno)evropsko-(sjeverno)američke civilizacije suštinski nije biće-doma-izvan, da li bi bili potrebni svi oni savjeti psihologâ i ostalih stručnjakâ sa televizijâ i drugih medijâ o tome što sve dobro, lijepo i korisno možemo raditi kad najveći dio vremena moramo provesti u kući? Očito je da je veliki broj savremenih ljudi potpuno lišen unutarnjeg mira i izglobljen čak i od djelimičnog jedinstva sa Bićem.

Kao što nisam otkrio Ameriku kad sam kazao da su primitivni hedonizam i konzumerizam jedna od ključnih komponenti savremene (zapadno)evropsko-(sjeverno)američke civilizacije, tako je neću otkriti ni kada kažem da je savremena tehnologija prouzrokovala poprilično umno zatupljenje ljudske vrste: zatupljenje koje se prvenstveno manifestuje u posvemašnjoj dekoncentraciji, lijenosti mišljenja, redukciji jezičke raznovrsnosti i u gubljenju moći imaginacije, prije svega kod mladih ljudi. Dovoljno je - u prilog rečenom - prisjetiti se brojnih upozorenja psihologâ koliko kompjuterske igrice štete djeci. Pandemija kovida-19 i sa ovog aspekta osvijetlila je antropološku dekadenciju čovjeka savremene civilizacije. Naime, otkad su suspendovana sportska takmičenja, na nekim televizijskim kanalima možemo pratiti prenose teniskih i fudbalskih duelâ u formi kompjuterskih igrica. Imamo, prema tome, simulakrume sportskih takmičenjâ umjesto stvarnih sportskih takmičenjâ. A ti simulakrumi sigurno ne bi bili prikazivani da nije procijenjeno da imaju mnoštvo konzumenatâ. Savremenom čovjeku, dakle, sve manje je bitno postojanje jasne distinktivne crte između stvarnog svijeta i njegovih entitetâ, sa jedne strane, i virtualnog svijeta i njegovih fantazmi, sa druge. Na razini o kojoj govorimo - dakle na razini simulakrumâ sportskih duelâ - to je više-manje benigno. Ali postavlja se sljedeće pitanje: u kom pravcu hipertrofija perceptivne konzumacije simulakrumâ vodi čovječanstvo? Da li sve veća i sve agresivnija okupacija ljudskog uma od strane virtualnih sadržajâ mijenja sâmu bit ljudskog bića pretvarajući savremenog čovjeka u svojevrsno somnambulno biće: biće sve udaljenije od tzv. stvarnog svijeta i njegovih zakonitosti, a samim tim i u biće sve nesposobnije da prihvati iskušenja i odgovornosti koje život sobom nosi? Ozbiljno i veoma neprijatno pitanje na koje me možda i strah da odgovorim.

Kovid-19 promijeniće naš svakodnevni život u još nebrojeno mnogo aspekatâ; u ovom trenutku nije moguće ni pretpostaviti na koje ćemo sve korekcije našeg - još prije dva mjeseca neupitnog i oveštalog - modela svakodnevnog ponašanja morati pristati. Jedno je (nažalost) sigurno: čini se da nema mjesta pretjeranom optimizmu kad je postkovid-19 budućnost ljudske prirode u pitanju. Autor je profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju