TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Blago nama s njom...

Nijesu na kruzerima neka čarter-đeca, nego naša. I nijesu ona izdala državu radeći za strance, nego država njih oduzimajući im pravo na rad. I nadu da će ikad biti ravnopravna sa đecom onih koji upravljaju državom
22133 pregleda 0 komentar(a)
Protest na jednom od kruzera (Foto: Crew Center)
Protest na jednom od kruzera (Foto: Crew Center)

Moja domovina mene pazi, da mi se što ne desi, ona vazda širi ruke prema nama, svojoj đeci. Moja domovina nije nikad prema mene gruba bila, ja sam srećan u životu, ona me je zadužila. Blago mene s njom, blago mene stvarno, blago mene s njom, mojom domovinom...

***

Da mi je neko početkom devedesetih rekao da pripazim što želim jer mi se želja može ostvariti - rekla bih mu da je lud. Ili razvalila šamarčinu, toliko sam tada bila luda za Nezavisnom.

Nije to bio mladalački zanos, uveliko sam sitnila četrdesete. Prosto, raspadala se velika SFRJ, rat je bio na pomolu, nijesam vidjela drugi način da se spasi moja mala domovina.

Nažalost, Crna Gora nije proglasila nezavisnost onda kad je to bilo neophodno za njen spas. Nego deceniju i po kasnije, kad je režim procijenio da će tako spasiti sebe.

Od tada, samo on i sa njim povezana lica imaju razloga da slave Dvadesetprvi maj. ***

Ostali, naročito oni kojima je vlast blagovremeno urnisala život na sam pomen nezavisnosti, sad mogu u tišini da pjevuše blago nama s njom. Ili da uglas plaču, na isto im dođe.

Zato što im je, umjesto slobodnog čovjeka, slobodnih naroda i slobodne države, režim uvalio barjak, himnu i grb...

Iza Omer-paše Latasa preteklo je bar nešto, iza ovih neće ništa, najavio je početkom devedesetih lider LSCG-a Slavko Perović.

A to je tek jedan od razloga zbog kojih ćemo, ako ova vlast ikad ode, ta tri znamenja moći da pamtimo samo kao simbole pustošenja Crne Gore.

Zato se ni ja, trideset godina kasnije, praznika crnogorske nezavisnosti ne bih sjetila da me na njega nije podsjetila urednica. Zbog pomjeranja rokova za prelom, a ne slavlja.

Ako patriotizam stvarno postaje posljednje utočište hulja - a u Crnoj Gori tako jeste, i to ne u izvornom filozofskom smislu, nego egzaktnom koji se mjeri eurima - onda zaista jesam izdajnik.

Nemam, naravno, problem s tim što je država postala nezavisna, nego što je ostala onakva kakva je bila dok je bila zavisna. S tendencijom da nadmaši samu sebe iz ratnog doba, ne samo u političkom nego i drastično važnijem ljudskom smislu... ***

Stvarno, je li ljudski slaviti praznik u državi koja dva mjeseca nije u stanju da vrati doma dvjesta svojih državljana? Pravnika, ekonomista, farmaceuta, profesora i ostalih koji su kao konobari, sobarice, kuvari i čistačice zarobljeni na kruzerima...

Neće vlasnici stranih kompanija da plate čarter, kaže Vlada. Nije humano, ali to njima na dušu.

Razumijem, Vlada ne može da ima dušu. Ali ima budžet, zašto ih ona nije platila?

Nijesu na kruzerima neka čarter-đeca, nego naša. I nijesu ona izdala državu radeći za strance, nego država njih oduzimajući im pravo na rad. I nadu da će ikad biti ravnopravna sa đecom onih koji upravljaju državom.

Odlaze da se usavršavaju, ubjeđivao nas je ne tako davno ministar za mlade.

Čekam poziv da konobarišem na kruzeru, pokušao je tada da objasni mlađani vlasnik dvije magistrature. Srećom, nije ga dobio, završio je kao fizički radnik na građevini.

Ne znam koliko se mladih ovog proljeća zateklo na usavršavanju o trošku države, ali - ako se Vladi može vjerovati - svi su vraćeni.

Ove dvije stotine - najmanje toliko je zarobljenih samo na brodovima jedne kompanije - država je izdala najmanje dva puta. Prvo pri polasku, a onda i pri povratku na koji će još popričekati... ***

Nevoljno prebacih na državni kanal, danima u Skupštini traje rasprava o svemu i svačemu, sjetiće se valjda i ove đece. Ako nijesu čuli roditelje makar saopštenja čitaju revnosno, oglasila se URA odmah.

Ma kakvi, u sali ne prestaje priča o prošlosti, od ove novije preko kralja Nikole pa sve do Vojislavljevića...

Nećemo dozvoliti da Crnu Goru vratite u devedesete, upozorio je poslanik vlasti.

Je li ovo realno, devedesete na nos nekome nabija član partije koja je kreirala i izvodila ratne radove, uključujući i pljačku kao najuspješniji metod privređivanja.

Jeste, kad može kreator i izvođač tih radova da o sebi govori u trećem licu, što ne bi i mlađani poslanik koji je tada bio beba.

Ali, u partiju je valjda ušao punoljetan i zna da je depees sinonim za rat, okupaciju i poharu. I da uzimanjem članske karte preuzima i partijsku krivicu.

Ni njemački kancelar Vili Brant nije učestvovao u Hitlerovim poduhvatima, pa je tri decenije kasnije kleknuo u Varšavskom getu i preuzeo odgovornost za zločine počinjene za vrijeme Trećeg rajha.

Prećerah i ja sad, jedan je Brant, a i daleko je 1970. Bliži bi uzor podmlatku depeesa bio Boris Tadić. Ne samo po godinama u kojima je 2007. uputio prvo izvinjenje za zločine nad hrvatskim i bošnjačkim narodom, nego i po tome što ni on lično ničim nije doprinio tim zločinima.

Otkud uopšte ta depeesovska mantra kako neko drugi stalno pokušava da ih vrati u devedesete, kad ta partija iz tih godina nikad nije izašla.

Poratne okolnosti jesu drugačije, ali matrica je trideset godina ostala ista. Zavadi, otmi, kupi ili ucijeni, ne obavezno tim redom... ***

Skupština i dalje zasijeda, niko ne pominje ni đecu, ni čartere. Na dnevnom redu je zakon o privrednim društvima, podsjeća predsjedavajući već deseti put. Ima riječ...

Pravo na repliku, ja sam citirao vodećeg specijalizovanog istoričara za period holokausta... Ustaški modus operandi bio je pokrsti ili ubij... Alojzije Stepinac bio je ratni zločinac, odgovoran je za najsvirepija ubistva jer nije uradio ništa!

Proceduralno, ja sam vama citirao episkopa slavonsko-pakračkog Emilija Marinovića koji je u to doba živio i bio svjedok dešavanja. Pomenuo sam pravoslavnog svećenika i liječnika i židovsku istoričarku... ***

Vraćamo se zakonu o privrednim društvima, pokušava drugi predsjedavajući. Još se nadam, dako neko pomene bar kruzer. Zbog veze sa privredom, ako ne sa đecom.

- Nemojte vi nama o osamnaestoj, nosili ste kroz Nikšić tri kovčega u kojima ste sahranili Sv. Vasilija, Sv. Petra i crnogorsku krunu, a zatim po njima obavili fiziološke potrebe... Okupirali ste Crnu Goru, valjda je srpski general Živojin Mišić znao što radi kad je vojsci naredio da se u Crnoj Gori ponaša kao i na svakoj drugoj okupiranoj teritoriji...

- Kako sam je ja okupirao kad je Njegoš vijek ranije objavio knjigu o mom bratstvu...

- Da vas pomirim, da nije bilo 1918. i podgoričke skupštine, ne bi bilo ni Jugoslavije, nijesam to rekao ja nego današnji Predsjednik Crne Gore tokom ranijeg mandata...

P. S. Nije ih pomirio, nastavili su o Predsjednikovom obraćanju naciji. Ničim izazvanom, ako se u to ne računa poruka između redova. Da mirenje ne smije nikome ni na um pasti, bar do narednih izbora u našoj domovini... Blago nama s njom. I s njim, još više...